петак, 25. април 2014.

Pakleni vozači

               PAKLENI VOZAČI


              Sad ga lomi Ružo



Istog trenutka kada sam video da se Red Bull Air Race (u daljem tekstu Trka ) održava u Rovinju bilo mi je jasno da ću ići. Ostala tehnička pitanja, kako, s kim i kuda su uglavom baš to, tehnička pitanja. Mada znaju suštinski da izmene putovanje, kako u pozitivnom tako i u onom drugom smislu.
Najizazovinje  je planiranje rute. Najjednostavnije,ujedno i najskuplje ,je cepiti rutu autoputem, četiri/ pet sati vožnje ,ali šta bi onda pisalo u reportaži? Vozio pet sati i stigao?! Nije to to.
Pogled na kartu mi daje dva generalna pravca. Jedan bi smo mogli nazvati Praviji a drugi  Morskiji. Odmah mi je jasno da ću u odlasku koristiti jednu u povratku drugu. Uprošćeno rečeno Morskija  ruta je bila: Banja Luka-Bihać -Korenica-Gospić-Karlobag-Senj-Bakar-Rijeka-Opatija -Plonim-Žminj-Rovinj. Pravija ruta je : Bl-BI-Otočac-Senj-Obilaznica oko Rijeke-Tunel Učka,Istarski ipsilon-Rovinj. Uz malu doplatu puno brža verzija. U planiranju javio se jedan online prijatelj sa predlogom da u povratku isforsiram vrhunsku rutu koja je teža ,sporija ,izazovnija za vožnju ali neuporedivo lepša i zanimljivija. Citiram njegov predlog u orginalu " nači od Rijeke ideš na naplatne na Grobniku i tamo se isključuješ sa autoceste i ideš starom cestom na Jelenje zatim Lokve-Delnice-Kupjak-Skrad-Vrbovsko-Gomirje (btw u Gomirju je najzapadniji pravoslavni Manastir u Europi).Od Gomirja ideš prema Ogulinu i sljediš putokaz za Plitvice/Bihać moraš proći ovu rutu Oštarije-Josipdol-Plaški-Saborsko poslje Saborskog ideš vijugavom šumovitom cestom i onda dolaziš na raskrižje di ideš desno za Bihać/Plitvice , nakon tog skretanja bi trebao proći preko jedan most (50-100m) i onda ti idu Plitvička Jezera poslje njih ideš na raskrižju ideš ljevo za Ličko Petrovo Selo i onda desno na raskrižju sljediš putokaz za GP Izačić/Bihać spustiš se u Bihać. 

Donosim odluku,odlazim Morskijom vraćam se Preporučenom. Već vidim i jasno mi je kao dan da će u vozačkom smislu vikend biti paklen. Unpared se radujem.
 
Dva dana pred polazak stiže mi poruka " Jel ima mesta i može li preko Zadra?" Može. 
Naravno da sam krenuo na izmenjenu rutu bez ikakve pripreme. Staro pravilo " Ako se izgubim na teritoriji SFRJ i ne umem da se vratim, i treba da ostanem tu gde sam izgubljen." GPS je za devojčice. Pripremljena karta je za one malo pametnije,a ja naravno da nisam ni jedna ni druga kategorija. 
Ovaj put za razliku od nekih prethodnih na polasku iz Banja Luke zovem telefonom Restoran kod Vlajka,na Ćađavici,naručujem heljdinu ljevušu i krećem . Nula na kilometar satu osam i četrdest, oblačno. Prva planina Manjača počinje maltene u gradu Banja Luci,uspon pravi ,krivine izmišljene, ima i malo saobraćaja, Mcpherson i motor se raduju,vozač takodje. Kod Stričića u nekoj magli i kiši ugledam ženu stopira. Stajem. Ide iz bolnice prema Ribniku.Iz Banja Luke jedan autobus dnevno,nema izbora.Nakon par minuta razgovora ustanovim da putnica zna španski. Progovoriti jezikom Servantesa u nedođijama Republike Srpske, neprocenjivo. 
Skrećemo kod Vlajka.



Za minut na stolu topla heljdina ljevuša ,sa domaćim kiselim mlekom  . Pola zapakovano " Za puta". Fruštukujem,ostavljam gospođu u Ribniku i cepam dalje. Vreme se prolepšava .Taman. Posle Ključa jedan uspon, posle tog jednog ,još jedan i to kakav, Oštrelj, slika jela dovoljno govori,


pa Titov Drvar,pa još jedna planina iz kategorije kvalitetnih, pa polje 110/120,pa opet planina.



Već sam se bio umorio. Na spustu ugledam ovaj natpis koji bi takođe kao i naslov da posluži kao opis vikenda u par reči.



Posle natpisa,prodavnica pčelarske opreme, ne može pčela-beton-asfalt u jednoj rečenici da stane. Granični prelaz. Nove čitaoce bih podsetio da su Hrvatska ,BiH,Srbija nadaleko čuvene zemlje,imaju kopnene granične prelaze prema susedima, a nemaju F 18  da im čuva nebo. Sami nek sebe odrede u kojoj su kategoriji. 
Divljina. Ako bih pismeno morao da opišem krajeve koji slede u narednih 80km,ta reč bi ih najbolje opsiala. znakovi ,divlje svinje na putu, zgaženi poskoci, nezgaženi smukovi i slično što se da uočiti pri 80/90 na sat,a ljudi samo ponegde i to u većim mestima. U svakom slučaju Knin,



 Kistanje-Benkovac.Ćutim i vozim. Malo sam se nasmejao sebi u brk kad sam video tablu Obrovac ,setio sam se starog Minimaksovog aforizma " Koja se ovca setila Obrovca? " Milsim da se odnosilo na neku aferu sa nekom fabrikom ili tako nešto slično. Osim odsustva ljudskog života pažnju mi privlače nazivi sela. Šimprage, Bulići, Škrbići i slično. Podsećanje na ljude sa tim prezimenima, mi nudi olakšanje kad pomislim na svoju sudbini. Gde su oni morali ići u školu i na prelo?
U Donjem Zemuniku počinje zaplet. Prijatelj mi je poslao mapu na kojo se vidi da treba da prođem sa gornje strane zadarskog aerodroma.Neadekvatna obeleženost (stoji tabla Vir/ Nin ) za pravac kojim sam ja trebao proći a ne tabla aerodorm Zadar koju sam ja sledio  je uzrok greške. U svakom slučaju prolazim sa donje strane šaljem poruku " Pozdrav sa Akademije". Izvinjvam se svima ostalima koji su studirali na fakultetima za devojčice .



Upoznajemo se, profesionalni fotograf. Kada sam video opremu koja ulazi u moj auto, ostao sam u šoku. Mislio sma da to ima samo u Japanu.Ima i kod nas,ali samo kod pravih majstora. Zamolim ga da on vozi, već sam bio iscrpljen nakon 4 planine i 320km zahtevne vožnje. Uverim se da je u pitanju vozač bolji od mene,koji narednu rutu poznaje u milimetar. Ajd što je autom prešao istu više puta, ali rekao bih da je i ceo Velebit prešao ,sa fotoaparatom u ruci,peške,više puta. Više o radu mog saputnika možete pogledati na  www.boriskacan.com   

A šta reći o ruti pored mora ispod Velebita. Velebit, najveća planina ,dužinski,na širem prostoru, krš i lom što bi  Cane iz Partibrekersa rekao. Bura je ta koja daje reljefu oblik. Nažalost nisam uslikao ali razmere bure u podvelebitskom kraju su takve da je prošle zime vetar slomio (ovo naglašeno slomio) betonski stub za struju, a da ogledala na putu nisu kao u normalnim krajevima na metalnom stubiću, nego ulivena u betonsku kontsrukciju,inače bi im rok trajanja bio jedna jesenja bura. Maslenica-Starigrad-Karlobag-Senj su mesta kroz koja prolazimo.

Karlobag,

 


Prijatelj vozi ja uživam. Zastajemo kratko na dva mesta. Jedno je u sred ničega, slikamo jedinstven prirodni fonomen na široj teritoriji . Kameni luk.



Goli otok,na pola puta izmedju Senja i Karlobaga,nismo zastali u odlasku ali jesmo u povratku. Strašni sud.



 I izgledom i lokacijom,a ono što mene fascinira je ideja i organizacija cele te golootočke priče. Iz današnjeg ugla pravo je pitanje " Šta su mislili i kako su uopšte našli takvu lokaciju?" Pokušavam da zamislim šta bi mene nateralo da osmislim takvu represaliju. U ime čega i koga?   Drugo zaustavljanje u Senju. Uskočki grad. Tvrđava Haj nehaj.


 Dobijam sva potrebna objašnjenja, a naročito mi se svideo biznis plan Uskoka. Ko god prodje sa brodom na dohvat Uskoka, biće oporezovan prinudnom i  odokativnom metodom. Turci.Mleci, Dubrovačani ili neko četvrti, totalno nebitno. Nakon Senja ,Novi Vinodolski, tako i tako, te Crkvenica. Jedinu lepotu koju sam ja mogao da dokučim u vezi Crkvenice je da je blizu Zagreba. To ujedno objašnjava i popularnost iste. Što mi je gotovo siguran signal da ja tu ne letujem.  
 
Zahvaljujući poznavanju puta i lokalnih prilika izbijamo na Riječku obilaznicu, te time sebe spašavamo za najmanje 40 minuta vožnje ,a ne plaćamo putarinu.Bakar-Kraljevica i  gradsko središte Rijeke ostavljamo za neku drugu priliiku. Na Vratima Jadrana, tako se zove odmorište neposredno nakon Rijeke,shvatamo obim gužve i odlučujemo da ne idemo morem nego da cepimo kroz tunel i pravac Ipsilon,prema Rovinju jer time najviše dobijamo u nadi da ćemo videti završne delove  nezvaničnih treninga. Ulazimo u Rovinj,
 
 
 
nažalost nisam lepsi kadar uhvatio, ali verujte na reč - predivno izgleda. Čujemo i vidimo prve avione. Zujalice.Nalazimo smeštaj. Kupimo opremu i krećemo prema gradu.Nemam ambicija da slakorečivo opisujem šta je i kako je Rovinj. Sama činjenica da su ga ovi iz Red Bul-a odabrali za lokaciju Trke, te da je to najfotogeničniji grad Hrvatske ,te da su prijateljeve slike Rovinja ove godine završile na kalendaru Nacionalne Geografije ( i CNN-a )  govori više od  milion mojih komentara. Samo jedan detalj koji možda po meni najbolje opsije komunalnu I infratsrukturnu sredjenost i organizovanost grada. Vozila za odvoz smeća , sa svojih bočnih strana imaju kao neke bilborde, kako za komercijalnu upotrebu tako i za postavljanje samih slika. Znači đubretarac je sređen,a kamoli šta drugo. U gradu karnevalska atmosfera. Turisti, muzika, sve radi itd. 
Odmah da napomenem . I da sam sam išao ne bi bilo loše,niti dosadno, ali praveći društvo jednom profesionalnom fotografu i još nekolicini amatrera je učinilo vikend puno zanimljivijim ,te sam se na kraju istog osećaj duhovno ispunjen. ne samo da sam uživao u letačkom programu, već sam nešto zanimljivo i naučio iz nekih drugih oblasti ljudskog delovanja,a osetio sam se i korisnim i nadam se da sam doprineo stvaranju umetničkih dela. To već nema cenu.
Rovinjske scene,

 


 
 
 
 
 
 


 
 
 
 
  Uglavnom subota ujutro ustajemo veoma rano. Kafa,doručak ,lokalne jutranje novine su opet dokazale da ustaljene rituale treba pratiti. U novinama nalazim informaciju da će osim red bullovaca leteti Breitling akro grupa. U hodu ustanovljamo da će to biti vrhunska stvar samo kad bi znali kada će tačno leteti da bi mogli da budemo spremni u fotgrafskom smislu, koji se naravno razlikuje od spoterskog smisla. Jedan poziv prema Zagrebu, i imali smo planirana vremena poletanja, kako Breitling tima tako i ostalih. Pitaju fotografi ,kako? Pa nisam ja popio bure viljamovke u Zagrebu,onako i sam. Ko god misli da je to lako,nek sedne da jede i pije sa kolegama iz Zagreba,pa posle nek komentariše. Tzv minuli rad. Smestimo se na brdo iznad fabrike sardina,pogled fantastičan ,i žurka počinje,
 
 
 
 
Uskoro  nas domaćin fotograf poziva na jednu drugu lokaciju unutar C tribine ,odakle se hvataju avioni ali u pozadini stoji grad Rovinj. Iz fotografskog ugla , prefekcija. Nema sunca ,ali bar ni kiša ne pada. Srećom duva jak hladan vetar, tako da sam se smrz'o kao beli medved na severnom polu, da onaj vic mi je baš  padao na pamet, ali smo izdržali sve napore i oko 6 završili letačko fotografsku seansu. I taman smo boili gladni,kada nas je domaćin Josip pozvao u svoju kuću u Rovinjskom selu,na večeru. Porodična kuća intelektualaca. Upadaju u oči minijaturne slike po zidu. Domaćin i slika. Domaćica,priča za sebe. Piše haiku poeziju i poeziju na lokalnom narečju starorovnjoskog sela. Poslednja brana zaborava. Njen doprinos borbi od zaborava. Ja bih to okarektirisao kao "Borba malog čoveka protiv globalnbog sistema". Tri zbirke poezije . Tražim da vidim i usporedim u odnosu na standardizovan jezik. Baš se razlikuje. Ponosno pokazuje policu sa 140 (i slovima:stočetrdeset) knjiga u kojima je objavljivana njena poezija. Neke knjige su prevedene na engleski, a neke što mi je naročito privuklo pažnju ,na japanski. Ima tu nečeg mističnog, da nešto napišeš ,a onda to neko prevede i objavi na japanskom. Da li je nužno napominjati da su na  naslovnim stranama njenih knjiga odabrane slike sa zida?  
 
 Uveče šetamo po gradu, na bini lokalni bendovi dobro cepaju dobre pesme,ali tu ja nastupam sa zamerkom. Jedina eventualna zamerka gradonačelniku Rovinaj je izbor bendova na bini. Kakav je to vrhunski događaj a ne sviraju Partibrekesri i Atomsko sklonište? Tu mi u naletu inspiracije padne na pamet i pesma koja na najbolji način oslikava kompletan vikend sa svim aspektima priče. Kad se sve uklopi onda se jednostavno i pesma uklopi.

  


Nedelja ujutro. Imamo vremena ,osim da pročitamo lokalne novine čak i za kafu na rivi. Pa to nema svaki dan. Motamo se po marini .Šta sve ljudi na ovom svetu mogu kupiti? Izgleda sve sem zdravlja, sreće i slobode. Prvo se čuva ,drugo dostiže, trećem se  stremi.  Osim ako čovek dobrovoljno ne preda istu lokalnom  odboru Partije.
 
 
 
 

 
Uglavnom manje više uspešana foto sesija Rovinja, i tu se razilazimo sa dvojicom prijatelja te sami nastavljamo u potrazi za boljim lokacijama za slikanje. Ponovo nastupam kod određivanja pravaca i zone rada ,akrogrupa, ali i dalje se nameće pitanje kada. Daj mi internet i mobilni! Broj u Puli, ljubazan glas i večna zahvalnost. Dobili smo i video snimak da upotpuni opis letčkog vikenda. Stajanka u Puli 13.04 2103 .  

 
 
 
 






Na brdu smo iznad crkve. Zona rada iznad nas. 20/30/ 50 metara,a oprema za slikanje, vrhunska. Rezultati su u skladu sa svim tim.

 
 

 
 
 
 Breitling tim ima početak malo dosadan, ali posle to baš dobro izgleda. Atraktivno,kompleksno i u letačkom smislu izuzetno precizno. Zatim sledi akro Grupa Hrvatskog RV na Pilatusima. Ono što bih izdvojio kao element , pod oznakom "Stanislave obrati pažnju" u dve grupe po trojica dolaze iznad centralnog dela zone rada, penjanje u zvono, prevlačenje , i završetak figure, i sve vreme tri sa pet. To nema svaki dan i na svakom mestu! Mada radi šire čitalačke publike treba naglasiti da se radi o malom triku ,avioni su isti ili gotovo isti, a kao takvi u istim meterološkim uslovima se ponašaju identično, te svaki avion radi isto,iako je u zoni leta u kojoj ne postoji mogućnost korecije pozicije, avion zadržavaju približno iste pozicije u odnosu na početnu tačku, i tačno se vidi trenutak u kome postaju aktivne aerodinaničke komande te  iskusno oko vidi minimlano podešavanje normi,ali sve to izgleda baš dobro. Sticajem okolnosti znam ljude koji znaju ljude. Taj što je selektovao te koji sada lete i obučavaju druge na pilatusima zna šta radi. Da sad ne navodimo imena. Al' baš zna. 






Ne razumem se u fotografiju, niti u pilotiranje u smislu izvšenja istog, ali organizacija prostora i vremena na godišnjem mi ide od ruke. Predložim ručak u sred takmičenja, jer smo što se Trke tiče videli sve fazone manje/više, videćemo i finalnu trku, a posle će biti takva gužva da je bolje iskulirati. Nakon ručka vraćamo se taman pred finalnu trku i lociramo se na brdu kod Fabrike. Par vrhunskih fotografija,pobedjuje onaj što ima najviše publike,austrijanac. Moj ljubimac japanac, treći. Što se mene tiče ,pobednik!
 
 
 
 
Ostajemo na brdu i gledamo masu, koja odilazi,




 Vreme se polako prolepšava, konstatujemo da bi zalazak sunca bio prava stvar. Kratka provera na netu, pa i hoće. Dvadeset minuta ne više ,do izlaska sunca iz oblaka. Trk na novu  lokaciju. Bežimo južno, prem izlazu iz marine , hvatamo Rovinj osvetljen zalaznim suncem,




ostrvo u tom kontekstu, i onda kreće zaplet. Kada bi bila jedrilica izmedju objektiva  i Sunca ,a Sunce da legne onako crveno na površinu mora, a mi u istoj liniji. Trčimo sa opremom dalje, vatamo uglove, procenjujemo ovo ono, kad iza ostrva ispovljava jedrilica. Deset minuta i jedini mogući trenutak,




 Da nisam prisustvovao ne bih verovao. Nastavljamo obalom , padaju stotine i stotine fotgrafija zalazaka sunca , ostrva ,borovi, uto nalećemo na otvoreni bazen od nekog novog hotela sa sve neonkama u vodi. Fotografije strašni sud. Ono kad je dan ispunjen.


 
Povratak na Zadar. Milijardu razmenjenih priča i podataka, put prolazi brzo, i  stižemo na ručak. Dalmatinsko gostiprimstvo i  hladan sok od lokalne verzije višnje. Maraska ,ako sam dobro upamtio. Sad čak znam i put za povratak, dan je puno lepši, boje planine i Sunce .Milina za vožnju. Ako se izuzme detalj da sam taj dan ukupno vozio 10 ipo sati magistralnim i brdsko planinskim putevima. Vredelo je svake promene brzine, svake kapi goriva, i svakog stepena kelvina na diskovima kočnica. Sem minimalnih zaustavljanja ne stajem i posle ravno(!) 600 kilometara parkiram se pred ronilačkim klubom u Banja Luci. 
Kolega vi opet biciklom na kafu? 
Aha.
 
 

Postile uz " Pakleni vozači-Sad ga lomi Ružo"

Verujem da će ih biti pa da ostavim prostora.
Sad zasad bih izdvojio jednu kafu u Orašju, i par najavljenih  morskih i kontinentalnih  kafa. Takodje verujem da će pojedini čitaoci dodati svoje fotografije ovoj reportaži,i time je kvalitativno obogatiti, te sam siguran da nije završna verzija nego će reportaža živeti neki svoj budući život.
 
Hvala svima na podršci i na druženju, slike koje Vam se čine  dobre,su delo Borisa Kačana i Silvija Ćosića dok je snimak sa pulskog aerodroma delo koleginice Gordane Žigolić .
 
Loše slike,tekstualne zaplete bez ikakvog smisla i poente  a dobra muzika je moj autorski doprinos. Skromnost je vrlina. Kojoj treba stići i uteći.

уторак, 8. април 2014.

Februarska trilogija ....niti će ikad i biti!

Febrauarska trilogija

...niti će ikad i biti!



Bogu hvala te nema direktnog leta iz Beograda za Iberijsko poluostrvo,te naš čovek bude jednostavano prisiljen na presedanje,što se može pokazati i kao jako zanimljivo,na pojedinim svetskim aerodromima u koje naravno spada i Ženeva.

Pažljivom čitaocu neće promaći detalj da je početak identičan početku jedne druge reportaže. A i zašto bi bio drugačiji kada se ništa nije promenilo?

To na kraju dana i ne mora da bude toliko tragično jer nas takve pozicije dodatno otvaraju ka nekim drugim opcijama koje bi u normalnom sistemu bile nepotrebne i samim tim i neotkrivene.Radoznalost je ono što nas pokreće a ne konzervativizam.

Polazeći od dva osnovna problema, stići na Iberijsko poluostrvo a da to ne košta previše, vrlo brzo su se iskristalisale dve opcije kao najednostavnije i najefikasnije. Ženeva ili Milano. Preko Milana sam već išao ,voleo bih da vidim nešto što nisam, a uzevši u obzir činjenicu da je u Ženevi prijatelj sa porodicom, jedan mejl je diskvalifikovao Milano u odlasku.
  
Stara ljubav zaborava nema. Proverim kartu na novotvorenoj liniji Beograd -Ženeva i shvatim puni smisao konstatacije da konkurentnost a ne protestantska etika pokreću kapitalizam . Ja volim da letim Swiss-om. Ima tu nešto elegantno, neobjašnjivo jer iako je firma u vlasništvu Lufthanse postoji razlika kako u  nivou usluge tako i u opštem utisku.
Vreme u Beogradu super, ponadam se da ako tako ostane i do Ženeve, eto o jednom trošku i Materhona i Mon Blana,pošto bi prema meni dostupnim informacijama avion trebao proći između ta dva vrha.
Nakon Istre bilo mi je jasno da je moja ideja o "poseti" dva najlepša i najznačajnija evropska vrha pusti sanak. Oblaci prekrili kompletne Alpe i Dolomite,a kapetan veselo najavio nevreme u prilazu za Ženevu.
I sve bi prošlo nezanimljivo, da nevreme iznad Ženevskog jezera  nije bilo kvalitetno. Prvi put u životu ,nakon nekoliko stotina letova ,mi grom pukne u avion. A moje sreće! Uvek sam mislio da su samo drugi miljenici sreće. Ovaj put sam ja bio blažen. Nema ništa lepše nego kad grom pukne po sred motora. Još da je motor stao,kako bi to dobra priča za blog bila. A naročito jedna gospođa koja je sedela pored mene i još jedna malo starija, koja se setila da joj muž sahranjen baš tu pored aerodroma u Ženevi. Neke se stvari ni Mastercard-om ne mogu kupiti.
Sletanje i sve što sledi i vrlo brzo smo u  stanu kod prijatelja.
Švajcarska k'o Švajcarska. Na prvi pogled sve funkcioniše kao švajcarski sat. Mada sam već znao da postoje i rupe u Švajcarskom siru, takodje.

Narednog ,mamurnog jutra, krećem hrabro sam po Ženevi . Lagana prepodnevna šetnja. Tu na izlazu iz zgrade  setim se priče kako u Švajcarskoj otpad mora da se razdvaja i slaže na odgovarajuća mesta a ako se ne razdvoji onda moraju da se kupuju neke propisane kese koje koštaju "sačuvajBože" ,kao i sve ostalo . Mesto za odlaganje otpada  izgleda ovako,


Posle mi je objašnjeno da baš u kantonu Ženeva ne važi do kraja taj pravilnik o  prerskupim kesama . Švajcarski sir.
Odmah iza još jedan čisto švajcarski specijalitet. Dnevna karta za gradski prevoz je 10 franaka, ali ako se kupi karta koja važi posle 9 ujutro onda je 8 franaka.  Nije mi blo teško da odspavam malo duže to jutro.
"Siđi na Stand-u i cepaj" Tako i uradim. Stanica neposredno pred reku . Boja joj je hladna, i to bez dvoumljenja. Ženeva je locirana na mestu gde Rona ističe iz Ženevskog jezera.



I tu na mestu gde ističe reka iz jezera imaju i rečna ostrva na kojima ima objekata različite namene a meni je najviše privukao pažnju lokacija neke banke iz Abu Dabija. Živo me interesuje kolika je kirija. O cenama ostalih nekretnina,malo kasnije.



Dalje uz reku,



Dan je relativno loš,niska oblačnost, rosi,hladno neko bi rekao "pa tako je u celoj zapadnoj Evropi, nigde sunca da te ugreje" ali tek sam krenuo u obilazak. Ako izuzmemo razmišljanje o ceni nekretnina u kojoj se nalaze pojedine Banke, sve više gledam i razmišljam o Jet D Eau. To je najprepoznatljiviji znak Ženeve. Mlaz vode koji izleće pravo u vis i čija je elementarna namena bila da pročisti vodu u jezeru a kasnije postala atrakcija i prepoznatljiv znak je iz kategorije "mora se videti" .Izbliza pa koliko da bio mokar posle.  I onako sam već ovlažen meteo situacijom.
Prošao sam nebrojeno puta i pored fontane na Adi Ciganliji ,kojoj takodje nije pera odbiti, ali je ova impresivnija. Deluje jače. Na samom doku koji vodi od obale imam par zanimljivih detalja kao što je tabla sa osnovnim tehničkim detaljima i trigonometrijska sprava kroz koju je moguće izmeriti visinu vodoskoka tog trenutka. Sama visina varira u zavisnosti od niza faktora a taj dan sam izmerio 130m.







Nažalost ugao slikanja ,i sposobnost samog fografa nisu dorasli trenutku i lokaciji.  Ružan dan je značajano uticao na opšti utisak ali par detalja na obali mi je ipak govorilo da su jezero,grad i okolina kvalitetni. Da nije tako ne bi bilo skupo i ne bi niko imao jedrilicu na obali jezera. Išli bi negde drugde. Bar oni imaju mogućnost izbora. Samo sam razmišljao ,nisam pitao koliko košta , ali bih rekao po činjenici da je parking i garaža za auto i/ili avion bezobrazno skupa ,da je jedrilica ili neka manja jahtica pravo bogatstvo. Ne toliko plovni objekat koliko parking za isto. Svako mesto na obali jezera ima manje ili veće marine ali nema preterano luksuznih plovila,ili ih bar ja nisam video.


Vrlo brzo napuštam promenadu uz tu desnu obalu,da je tako nazovem, i uvlačim se u bočne ulice. E tu smo već u pravoj Švajcarskoj. Banke, skupi restorani, butici sa malo jačom robom i cenama,imigranti, sve brate po redu.  Kad sam već tu ajde da udjem u moju  Banku, da sada ne iznosim ostale detalje vezano za moju i njihovu poslovnu saradnju. Mada bih morao reći ,radi zaštite ličnog integriteta da sa Bankom nisam razmenjivao novac već e- mejlove i to na moju inicijativu. Odgovor je bio stilu, ..."naši odnosi sa klijentima počinju sa milion franaka,a Vama verovatno treba polica sa marmeladom u supermarketu... " ali su ipak odgovorili na moje suvisle upite i što se mene tiče to je reper poslovnog ponašanja i odnosa. Tako treba a ne kao pojedini lokalni menadžerčići u našim bankama koji na pitanje Kako? i Zašto? odgovaraju sa "Poslovna politika..." ,...otiću ću predaleko od teme. Uglavnom udjem,kad ono redovi. Ja sam mislio da redovi postoje samo u srpskim penzionerskim gradovima. kada ono u mojoj Švajcarskoj Banci. Kasnije popodne saznam da je sistem organozovan baš na način da se stvaraju redovi. Jedan ako ima ispred tebe na šalteru to znači pola sata čekanja. Dobio sam noćne more kada sam shvatio da i u Švajcarskoj ljudi stoji u redovima ispred bankomata! To je bilo previše i za mene. Izadjem napolje predjem reku i uptim se ka Botaničkoj bašti. Odoh da se relaksiram. E dok sam išao prema Botaničkoj bašti još sam se malo promuvao tražeći mesto da popijem kafu. Levo desno, i na kraju ga nadjem. Napolitanac. 20 vrsta kafe, i nikog od gostiju. 3,5 franka kafa. Kada sam uveče prijatelju pričao za kafu i kafe šop pošto je lokal više u tom fazonu,jer normalnih kafića kao kod nas nema, prijatelj je ostao u čudu kako sam našao  to mesto i tu cenu , a ja lakonski odgovaram " izem ti grad u kome nema dobre a jeftine kafe " U Ženevi nije jeftina, ali satisfakcija da sam našao lokal bez buržoazije i gde nije obavezna večernja toaleta a da se može popiti espreso u takvom gradu podigne uvek malo egoa. Razume ko ume. Nudi Italijan i poslovnu saradnju. Kaže sigurno se može i u Republici Srpskoj prodati kafa za tri četiri franka. Daj mi vizitku, javiće ti se potenijalni investitori.  Načet temperaturom,mokar od vodoskoka i glupave zapadnjačke kiše hrabro krosiram reku. Odoh da nadjem botaničku baštu i park Ujedinjenih Nacija. Opet šetam duž jezera. Objekti baš onakvi kakvim sam i zamišljao. Razni stilovi, da ne kažem svi mogući ali se ističu oni iz kategorije "belle epoque" .Ima nečeg tako elegantnog u svim tim zgradama ,  institucijama i hotelima.Verujem da bi svaki student arhitekture ili dizajna imao šta da vidi i nauči u jednoj takvoj šetnji. Ja lično više gledam prema energetskoj efikasnosti i sličnim temama, raskoš me sam po sebi ne privlači ali mi je bar jasno što je cena takva kakva jeste. Ja mislim kada bi čovek poslao pojedine srpske urabniste u Ženevu da bi oni umrli u prvih sat vremena u takvom gradu. Onoliki grad  a nijednog kisoka, montažnog objekta a pogotovo ne ozidanih gradova bez urbanistickog plana i saglasnosti. Ako moje fotograjie mogu dočarati to,uspeo sam u životu kao fotograf. Prestaću da pišem.





 Oko ove sam se vrtio u krug. Neka institucija,nemoj te mi pitati i šta ,nisam upamtio.


I pored svih objektivnih i subjektivnih okolnosti predeo predivan za šetnju, i jedva čekam da stignem do botaničke bašte. Nailazim na neku kućicu koja je opet deo nekih prirodnajčkih instituicija i uspeo sam da uslikam jedan veoma kreativan didaktički koncept namenjen početnicima kako se razlikuju staništa pojedinih insekata i ptica.


Tu shvatam da realno ne uspevam da provalim gde je i šta je botanička bašta ,iako je sve kulturno obeleženo, dosta sam vremena i snage izgubio ,i krenem lagano da se udaljavam od jezera prema zgradi UN jer sam tu trebao da uhvatim tramvaj za povratak u stan. Shvatitvši konačno gde je ulaz u Botaničku baštu ipak odlučujem da ne udjem (a samo sam zbog toga i  hteo da idem tim delom grada )



  i produžavam uzbrdo prema UN. Sve je relativno kompaktno i blizu, pa ako me jednog dana budu prepoznali da predstavljam nečije interese u Ženevi, lako ću se snaći u takvim institucijama. Nezaobilazno razmišljanje o apanažama naših funkcionera i pratećeg osoblja u tim institiucijama ali i svestan da mnogi od njih jedva sastavljaju kraj sa krajem. Da li je Ženeva u tom kontekstu kazna ili nagrada? Svima su poznate institucije sa sedištem u Ženevi, samo neke bih nagalsio,Crveni krst, Komesarijat za Izbeglice, Svetska meteorološka orgamnizacija, za hranu , za klimu, ma za sve. Imaju i biste sa pojedinim likovima bitnim za razvoj svetske misije , od kojih su neka imena  i nama na nesreću poznata. Neko bi primetio da mi nismo zaratili gde bi pojedini svetski političari CV-e popunjavali? Belci, evropljani a ratuju.To nema svaki dan.  Tačno treba biti umetnik pa ispasti budala na prelazu XX u XXI vek. Nego slike,


i konačno na vrhu brda , UN




Ispred sedišta UN, protestuju neki Sirijci. Nisam skontao koji,ovi ili oni. Pregovori u toku. Uveče na dnevniku javili da su propali pokušaji pregovora. Zaraćene strane nisu približile stavove. Na sreću trgovaca oružjem i menadžera raznih investicionih fondova.  I na nesreću državljana Sirije i onih na koje taj rat negativno utiče. Tu stižem na početnu stanicu tramvaja. Udjem kad vozač nešto objašnjava na farncuskom . Pridjem ,kažem sorry, shvatim šta 'oće reći. Iz nekog razloga ne vozi. Ni on, ni sledeći tramvaji. U principu nisam daleko od železničke stanice i prelaska preko reke Rone,pa ću nešto uhvatiti na drugom delu, ali uto stiže autobus ,koji na sebi ima oznaku istu kao ovi tramvaji koji sada stoje. Šofer zna engleski. Tramvaji blokirani, njemu samo javili da dodje na početnu stanicu tramvaja, postavi broj ,još će mu javiti detalja . Sve ovo je trajalo koliko meni sada treba da otkucam ovaj tekst. Nakon tridesetak sekundi i nekog konspirativnog domunjdjavanja šofera sa operativnim centrom, krećemo. Švajcarska. Što im je Bog uzeo u organizaciji drumskog  i vazdušnog saobraćaja  , to im je vratio na šinama.  

Uveče pravimo tajni plan. Krenućemo ujutro autom turu oko jezera. Kaže moj domaćin ,ni on nije bacio ceo krug,taman.
Idemo u krug u smeru kazaljke na satu, Nion-Lozana, Vevey-Montreaux - Francuska- Evian-Thunon -Ženeva.Ima 200 km sa skretanjima.
Jutro prohladno ,ali već ima i sunca za razliku od prethodnog dana. vrlo brzo izlazimo iz Ženeve, i kroz neka sela prema Nionu i Lozani. Na moju opasku da vrlo blizu grada vidimo prava seoska domaćinstva, vinograde ,plantaže i sl kreće i objašnjenje. Poljoprivrednici i sama poljoprivreda ,kao i sve ostalo domaće je zaštićeno do nepojmljivosti nama koje svaki dan furaju na otvorenost . Iako bi bilo finasijski logično, pod pretpostavkom da su Balkanci vlast u Švajcarskoj, što fala Bogu nije slučaj, te sve njive poravnati, izbetonirati i postaviti neke poslovno stambene objekte. U Švajcarskoj je gotovo nemoguće dobiti papir o prevodjenju poljoprivrednog u gradjevinsko zemnljište.  To za posledicu ima da je gradjevisnko zemljište veoma skupo i restriktivno (bez obzira na konstantno povećanje broja stanovnika ) pa se dolazi do apsurdnih situacija. Da dok u celom svetu pada gradjevinski biznis a  cene stanova i kuća padaju, u Švajcarkoj su u istom periodu porasle tri puta. Stan iz koga smo krenuli ,na periferiji Ženeve, 60-tak kvadrata, milion i dvesta. Milion i dvesta čega? Franaka. A nezvanično se šuška da su sve Ženevske  nekretnine u rukama tri Švajcarske porodice. A ti Gospe? Uglavnom da se vratimo na poljoprivredu,jer nema leba bez motike, kako poljoprivredno zemljište ne može biti prenamenovano, onda oni koji imaju zemlju bivaju dovedeni u nezavidan položaj jer se uglavnom moraju baviti poljoprivredom.  E tu nastupa država i njen politički sistem. Sistem subvencija je takav da onaj ko ostaje na zemlji i hrani ostale sistemske parazite prima opasne subvencije pa se više isplati biti i mali farmer (nekoliko krava i koza) nego biti direktor neke firme. Pogotovo su neatraktivni  oni poslovi na koje mi gledamo kao na Bogovske ( kontrolor letenja, i sl )  u odnosu na primarnu poljoprivrednu proizvodnju. To za direktnu posledicu ima visoke cene domaćih poljoprivrednih proizvoda,ali pravi Švajcarci nikad ni ne kupuje uvozno smeće ,jer kupovinom svog proizvoda čuva svoju državu i svoj politički sistem tj svoju spoljno političku slobodu. A to već nema cenu. Ja sam veliki ljubitelj političkog sistema Švajcarske iako sam  duboko svestan mana , pošto svaki uredjen sistem ima i mane, i kad bi kako moglo, južnajčka toplota i strast uz njihove političke/diplomatske i vojne standarde to bi bilo savršeno. Naravno da to nikad neće moći. Par poljoprivrednih slika iz   okoline Ženeve,


Kada smo odustali od poljoprivrede vratimo se staroj kontinerntalnoj ljubavi, vodena površina. Imali smo dve opcije da okružimo jezero bar što se tiče Švajcarske. autoputem i magistarlom ili lokalnim putevima pored. Nema dva puta da se pogadja ,šta smo odlučili i uradili. Skrenuli smo u prvo/ drugo selo, malo prošetali pored jezera čisto da upišemo još jednu marinu u notes ,par slika jezera i Francuskih Alpa.




Sledeći na ruti a vredan pomena je Nion. Poznatiji po činjenici da je sedište UEFE, evropske kuće fudbala. Neprimerena brzina, neopsednutost fudbalskim institucijama i ideja da se što pre zvenke kafa na obali jezera tamo gde ga je iskusni LP preporučio nas i dovodi u situaciju da jedino imam ovakvu fotografiju ,koja bi se ujedno mogla nazvati " Uefa 60 na sat"


Ni u kom slučaju ne želim reći da je Švajcarska nesređena,čak štaviše.  Pogotovo ne mislim reći da taj deo Švajcarske nije kvalitetan ali im putevi brate nisu ništa posebno. Nije baš kao kod nas, ali daleko je to od ozbiljnog evropskog nivoa (Nemačka,Italija ,Francuska...) . Da li  su u pitanju lošiji meteorloški uslovi, puno više hemijskog i ostalog tretiranja asfalta zimi ,ne znam ali su putevi, takvi, da je nisam shvatio zašto ljudi koji valjaju polovne aute kod nas, vole da nagalse "..Švajcarac,upisan k'o čaša". Ako ikad budem kupovao auto sigurno neće biti švajcarac, em su im putevi loši em ostali uslovi nikako ne mogu biti "kvalitet više" za auto. Znači, "baba ,i njen sin doktor ,vozili u Nemačkoj " bez diskusije.
Tu negde napuštamo kanton Ženevu i ulazimo kanton Vaud ( čita se Vo ) pred nama izbija Lozana, opet nadaleko čuvena po sedištu MOK ima i muzej sporta, ali ne skrećemo. Lozana solidno izgleda, mada malo nabijena izmedju vode i brda, recimo da se ne bih bunio da sad ja budem predsednik MOK-a pa da moram živeti u Lozani. Skučio bih se nekako.




Dvorci po okolnim brdima su definitivno locirani gde treba i kako treba,gde se može ući ,kako se ulazi, eventualna pitanja pošto koštaju i kako se pravno formalno kupuje, možda neko i zna, ali ta osoba onda definitivno ne kuca ove redove. Ne verujem ni da čita iste.


Kako je dan odmicao ,tako se vreme prolepšavalo, što izmedju ostalog znači i puno više biciklista, šetača i ostalih izletnika. iskren da budem , verujem da je leti milion puta lepše  i da je to prava varijanta rekreacije.
 Moglo bi se Ženeva -Montro maznuti biciklom ,pa se posle vratiti vozom npr.Na putu prolazimo i kroz Vevey poznat kao sedište Nestle. Tolika firma sa tolikim uticajem u svetu i locirana u malom gradiću. Da nismo zanli šta je i kako je promašili bi smo.


Naravno da se ne zaustavljamo. Za mog prijatelja se  može reći " U rukama  Madušić Vuka svaka je puška ubojita " a on to može da dokaže čak i s automobilima renomiranih nemačkih proizvođača.  Ulazimo u Montro, petom 110. Izgleda drugačije nego ostatak Švajcarskog dela jezera. Kao da ima i malo šetališta i to besplatnog za običan narod. Mada je mesto ipak čuveno po još čuvenijim gostima, iz još čuvenijeg kazina. Kao pravilo, uvek ima dobar kazino gde se puno i lako zarađuje. Sunce je već odskočilo, parking više nego povoljan . Za sat vremena parkiranja vikendom ni tri franka,džabe. Promenada ,palme (i slovima palme ) penzioneri , vetar cepa ali nije hladno. Vazduh je vlažan bez pardona. Planine su već prave ali nema previše snega na padinama okrenutim jezeru .
Slike sa promenade u Montrou.








To mi je bio treći dan u Švajcarskoj tako da sam se bio naviako na činjenicu da nemaju normalne kafiće sa kvalitetnim pogledom na vodenu površinu. Kao što sam već rekao da u Montrou ipak ima bar nečeg bespaltnog za raju te me Mekdonalds na finom mestu obradova ono baš do kraja. Nisam se nadao tome da će Mek da me raduje , ali daj šta daš. Nes na par kilometara od Uprave Nes-a . Malo li je? Sedimo u bašti i prvo ovogodišnje evropsko doterivanje tena na licu. Iskreno rečeno ,uživao sam.
Konstatujemo da Sunce mnogo brže zadje kad je planinčina od jedno tri hiljadarke izmedju nas i Njega .
Vataj se Francuske imperije dok je EU još nije sradala. Bitno za naglasiti da je domaćin veliki poštovalac Republike Francuske, isto kao i gost,  i da će u daljem tekstu ista biti referisana kao Imperija. Nažalost opijen suncem prespavao sam sam ulazak u Imperiju ali se budim na vreme.  Kad god  čovek se probudi u Imperiji to se ima smatrati na vreme.
I razlika je ogromna. Baš se vidi. dosta životnije, puno više stila i socijalne jednakosti, egalite,legalite, eternite je sa razlogom moto Imperije. To se baš vidi očima nas stranaca. Infrastruktura u najmanjem zaseoku je kao i u najvećem gradu ,nirvana odiše na svakom ćošku. Manja sela na putu ka Evianu. Ja stvarno verujem  da je šik imati vikendicu ili kućicu kao ti sretni francuzi na obali Ženevskog jezera. Evian je čuven po flaširanoj vodi,i vidi se viši standard u samom mestu. Logično velika i uspešna firma , plus banjsko lečilište , vekovi zdravog kapitalizma su učinili svoje. Ne zadržavamo se, ali podjednako uživamo.
Standardno, slike iz auta ne mogu dočarati lepotu krajolika ili samog mesta, više onako  informativno par slika usput prema Thunonu.


kao i sam Thunon.






U samom Thunonu cepamo palačinke ,već smo  taman bili gladni,sve vrvi od ljudi za razliku od Švice , mešavine svih poznatih i nepoznatih nacija vera i rasa, i sve funkcioniše. Tu negde shvatamo da bi trebali kretati da bi smo stigli da kupimo nešto za večeru . U principu realan problem je bio alkohol, a neki grčki specijalitet se može uvek napraviti od postojećih namirnica u frižideru. Jedva navatamo množinu od nekog korzikanskog vina,Bož' oprosti, i nazad Ženeva. Tu napravimo malu grešku, ne odštampam kartu za sutrašnji let, pa na frku (u deset do šest! poodne) jedva nalazimo neki emigartnstki ćumez ,ali bukvalno, gde imaju računar sa printerom. Ovde bih iskoristio priliku da se još jednom zahvalim prijatelju koji je solidno poturio svoja leđa kako bih ja uspešno nastavio svoje putovanje. Naravno da je moja greška bila. Potcenio sam evropske  razdaljine i kapitalističku otuđenost Švajcarske konfederacije. Dodamo li na to da me je moja Banka ,izdala kada mi je trebalo, pa sam posle morao da regulišem naše poslovne odnose, na njihovu štetu naravno, jasno je kao dan kako se  lagani i opušteni godišnji odmor umalo nije pretvorio u pakao. Opet kažem ,hvala nekim ljudima.
Kao što sam već napomenuo ,zahvaljujući profesionalnosti i znanju sarajevski pretplaćenih a nepsimenih bankarskih menadžera ,doveo sam se usituaciju da sam umesto iz Ženeve prema Španiji leteo iz Liona. Do Liona ni 150 km iz Ženeve. Izlazeći iz Ženeve prema Lionu,krene da mi se mota po glavi "Da nam rodi žito".Trenutak, inspiracija ili koncepcija totalne podsvesti,ne znam.Znam samo da što je vreme više prolazilo nalazio sam sve  više i više podudarnosti sa tekstom navedene naracije.Ista bi se teško mogla nazvati klasičnom pesmom ali je muzika u pozadini ono baš prava ,da ostanem unutar istih jezičkih standarda. Iz parafraziranja Neletovijh reči proističe i naslov reportaže ,onako kako sam ja doživeo sve to : " Nije zlato sve što sija,  i pravo da Vam kažem niti će ikad i biti!


Na autu letnje gume, po ulasku u Francusku,penjemo se na brdo, kad tabla sa informacijama.Temperatura svakim kilometrom pada, i već je blizu nule. Na samom prevoju ,malo snega, kao šlagvort. Da su mi tada bili pri ruci  oni sponmenuti sarajevski menadžerčići , bilo bih svuda. Srećom brzo smo preskočili planinu spuštamo se u široku ravnicu i  u daljini se vide obrisi većeg grada. Malo zbog starha od meto uslova, malo što je još zora bila nisam ni slikao pre Liona ništa , ali kraj deluje dovoljno zanimljivo da se ponovo obiđe nekom drugom prilikom u opuštenijoj atmosferi. Pre ili kasnije detaljnija tura po Imperiji sledi. Samo da se kockice uklope. Uglavnom tabla Aeroport du Saint Exipery i tu smo. Zgrada izgleda onako baš Imperijalistički. Moderna, velika, dizajn čudo nad čudima. Verujem da fotografija govori više,


Tražimo low cost terminal. I nalazimo ga. Jednostavno. Takva je i zgrada. Zgrada? Montažni objekat od cevi  i platna, jeftin da ne može biti jeftiniji, nem kafića ,nema prodavnica, par šaletra za ostavljanje torbi, security (ipak smo u zapadnoj Evropi , a oni su pod dominatnim uticajem onih ,da im ime ne spominjem ,a oni veruju da je budućnost putovanja u severno korejskom sistemu provera ) Na taj detalj mi se baš teško navići. Pa nismo svi kriminalci i teroristi! Uglavno Zgrada low cost terminala izgleda ovako ,


a opslužuje nekoliko miliona putnika po korektnim cenama, godišnje. Kako bi ove naše što "kukaju" da nemaju uslove za opsluživanje niskobudžetnih kompanija ,pa ih zato kod nas nema???, trebalo poslati o njihovom privatnom trošku na lionski i slične aerodrome širom sveta.Pa nek nauče kad već ne znaju. A imaju vlast. Pijemo kafu u društvu g.S.Ekziperija konstatujemo da mi kartica ponovo radi (naravno da radi kada je provizija 5 eura za keš) .



Nebtno, na platformi  me čeka moj prvi Easy jet. Ja sam veliki ljubitelj, poštovalac i pratilac biznis modela uspešnih low cost komapnija.Easy kao i Ryan su to Evropi implementirali, poboljšali i svima pokazali kako treba. Zato ovaj put trošim teško zaradjjen novac ,da ih dam akcionarima koji imaju sreću da ih vode ljudi koji zanju. Ja to volim i poštujem. Ukrcavanje, pakovanje kao sardinice,stavrno je neobično ,ali ne i neizdrživo.Dok taksiramo prisećam se predivnog perioda rada  provedenog sa Imperijalnim kontrolorima.   Malo im je engleski tanji, ali sam bar ja naučio francusku  kontrolosku farzeologiju " Decollage approve ! "