среда, 17. септембар 2014.

ISPOVID JEDNOG METEOPATA

Tokom jutra stigne do mene informacija da jedan tekst objavljen na crometeo.hr  portalu biva obrisan iz razloga poznatih uredništvu. To što ostali nisu demokratični to više govori o Njima nego o Nama. S obzirom da ovaj blog baštini liberalne stavove o raznim temama  borba protiv cenzure je jedan od osnovnih temelja uspešne slobode pisanja. Sloboda pisanja ne isključuje odgovornost a ona je uvek u rukama autora.
U tom kontekstu sa zadovoljstvom prenosim tekst gospodina Joška Markova u orginalu kako je i bio objavljen pre cenzurisanja.

                                        ISPOVID JEDNOG METEOPATA

  Vakuli se ukazao HAARP dok je Bozanić blagoslivljao postavljanje meteoroloških radara u Dalmaciji!

Veza između meteorologije,znanosti i obrazovanja općenito, sa vjerom, toliko je neraskidiva… kao što je razapeti Krist neraskidiv sa križem na krunici. Osim u slučaju da krunica nije proizvedena u Kini a kupljena u Međugorju. U tom slučaju i Bog padne na koljena pa umjesto s bocom Coca-Cole on sa krunicom trči u prvi ovlašteni servis krunica „A&Ivas d.o.o.“ kako bi mu Krista vratili na križ i prilijepili sa domaćim rvatskim lipilon „Markokara-oho superatack“, da tamo ostane za vijeke vijekova i da se više nikad ne odlomi u žaru vjerskog zanosa dok se Zoran Vakula sam sebi moli za ostvarenje vlastitih dugoročnih sezonskih prognoza. Nije greška u vjeri,znanosti,ideologiji ili meteorologiji nego u kvaliteti izrade i marketingu a ponajviše u metodologiji „punih džepova“. Zoran Vakula sedi guzicom na dvi stolice. Razapet kao Isus Krist između Prisavlja i Griča. Između obnažene reklame za „Marija Magdalena Bank“ koja se emitira na HRT-u, i vlastite svetosti zaboravljene negdje u nekoj ladici DHMZ-a na Griču baš kao Isusova mokraća u pustinji gdje se duhovno obnavljao. Zašto onda proglašavati čudom njegova ukazanja kad su ona opipljiva i stvarna kao što bješe Judina izdaja? Zašto se onda čuditi što nema bjele golubice sa maslinovom grančicom u kljunu a potopu se ne vidi kraja? Kome se opravdava Vakula? Sebi zbog grižnje savjesti? Sebi zbog estradizacije nauke i plesa sa zvjezdama dubokih đepova? Sebi jer ne može oprostiti svom Mišeku šta mu se nije digao kad je ušao u njegove odaje na Prisavlju i što ga je odjebao kao ekskluzivnog gosta ekskluzivne edukativne duboko znanstvene emisije „Na rubu znanosti“? Sebi zbog vlastitog ega?Sebi što je odavno uhvaćen u laži? Ooooo da da laži. Taj čovjek laže samog sebe. Ne nas. Mi smo ionako neškolovani. Nas nema razloga varati jer mi mu vjerujemo. Taj čovjek pokušava uskrsnuti i biti Isus. Na krivom mjestu i u krivo vrijeme. Dok Kardinal Bozanić svetom vodicom škropi nova tri netom postavljena meteorološka radara u Dalmaciji od kojih će u funkciju biti samo dva, jer za trećeg u trenutku dok se pola države davi u vodi nema smisla još dolivati vodu na svetu vatru, jedan Zoran Vakula umjesto da ostane Isus na onoj krunici iz Kine kupljene u Međugorju pa makar i u djelovima koji se daju popraviti običnim ljepilom domače proizvodnje niče kao Feniks sa HAARPOM u kljunu a predstavlja se kao Isus Krist koji se posipa sa tuđim pepelom ne bili opet bio u poziciji da laže. Gospodine Zorane Vakula pročitavši Vaš današnji interviju s razlogom sam rekao da lažete i obmanjujete svekoliko pučanstvo. Vi niste Isus premda pod težinom novca u svojim džepovima imate razloga da ga trošite kako Vas volja. I nitko Vama ne brani da budete Isus. Možete biti i Napoleon šta se mene tiče. Ali za neškolovane ovce i ostale beštije sa Noine Arke poput mene nikad nećete biti Isus. Nećete biti niti ptica Feniks sa HAARPOM u kljunu. Možete samo sa takvim izjavama biti pernato govno razapeto između Griča i Prisavlja- da parafraziram jednog pjesnika. Da ste pametniji za novac koji zarađujete prostituirajući se po medijima kupovali bi ste “kvalitetniju robu” i opet bi biti Isus slomljeni bez da primjetite nastalu štetu na vlastitoj relikviji. Iako se Bozaniću ne broje litre koje je poprskao po metru kvadratnom, Vama gospodine Vakula se broje čak i suze ovaca s Noine arke a olakšavajuća okolnost je što ste i sami priznali da Vam ih treba javno brojati.

EVANĐELIJE PO ZORANU VAKULI :

"HAARP nisam vidio uživo, ali godinama se već piše i priča o njemu, i o pokušajima djelovanja na vrijeme pomoću njega. Ako to uistinu čine, izgleda da im barem povremeno i uspijeva. Tolika količina raznovrsnih meteoroloških ekstrema kojegdje po svijetu, pa i u Hrvatskoj, posljedica je uobičajenog života Zemlje, ali čini mi se iznimno vjerojatnim, i kojekakvog djelovanja čovjeka. Zašto ne i pomoću HAARP-a?

I najnoviji izračuni kompjutorskim modela atmosfere, iz različitih dijelova svijeta, za naš dio Europe za sljedeće mjesece i sezone, sve do čak ožujka, daju veliku vjerojatnost za barem prosječnu temperaturu i oborinu, štoviše, većinom čak pozitivno odstupanje od prosječnih vrijednosti, posebice temperature. Stoga molim nemojte staviti u naslov: “Vakula prognozira dugu toplu zimu”."

TAKO MU ANTE IVAS POMOGAO!



p.s Prijatelj je poželeo da ovaj tekst prati pesma od Atomskog skloništa -Žuti kišobran

Link za istu kao i par slika da ulepšaju tekst čim se stvore mogućnosti.

недеља, 10. август 2014.

Španskih boraca BB

Gde sam ono stao? A decollage approve! Ili su sedišta uzana ili sam je deb'o,ali ćutim i trpim. Sve u ime sretnih akcionara Easyjet-a. Počinjem filozofijom da se bavim. Kakva je to sila koja čoveka tera tamo gde neće? Jedino što nisam voleo u osnovnoj školi su bili strani jezici, crtanje i plesanje. E još da me prime u stalnu postavu Boljšog teatra na mesto prve primadone baleta i uspeo sam u životu.
Put u Španiju ima povod  .Idem da polažem španski,ili da budem politički korektan kastiljanski ,pošto ne potoji španski jezik, nego španski jezici tj jezici koji se ravnopravno (manje više) koriste u Španiji (kastiljanski, katalonski, valensijan i galego )  . A da crnajk bude potpun put u Španiju mi plaća kurs engleskog tj polganje istog. Pa to ni kod Nušića nema. Mada ima nečeg iskonskog da totalno netalentovan čovek za jezike  položi dva jezika u sedam dana. A obećao sam čitaocima da neću spominjati "one" ni u kom kontekstu.

Uglavnom vrlo brzo iznad Mediterana,levi zaokret i let paralelno sa obalom ,a na obali Barcelona. Ogromna je. Ovaj svet bi se mogao podeliti na one koji je obožavaju i na nas druge. Iako je finasijski bilo povoljnije završiti celu priču u Barseloni, i ako je mnogi preporučuju, priklonio sam se ideji da nadjem nešto manje za prvu porciju Španije. Da mi ne presedne. Barsa može i da čeka.
Mada čak i u prolazu uspevam da uhvatim jednu sliku neke zgrade, jer bi se reklo na osnovu dostuipnih informacija da je Barsa u kontekstu arhitekture , vrh.


Sedam u voz. Februarska trilogija je izmedju ostalog specifična i po tome što sam uradio neke stvari o kojima sam maštao decenijama. Kao npr brzi vozovi.  Nije TGV, nego AVE (alta velocidad -voz velike brzine p.a .) Dvesta na sat,a unutra se ništa posebno ne čuje.



 Nikakvo odsustvo komoditeta, plus, ima punjač za mobilni, hrana, piće,ekrani sa filmovima i slušalice da ne smetaš ostalima ako gledaš film.Sedšta? Ili sam smršao od aerodroma do želežničke stanice ili su sedišta dovoljno široka.  Španija je prva zemlja u kojoj je avion definitivno izgubio na domaćem terenu od voza.  Dok broj putnika na domaćim avio linijama opada konstantno, broj putnika u vozovima stalno raste i odnedavno je najvažniji vid prevoza u unutrašnjem saobraćaju. Taragona, Kasteljon i ostala mesta usput. Osim pobede voza vidljiva je pobeda i betona i asfalta nad prirodom te mi se reči Amadeus Ramba nekako same nametnuše " ...posekao bih sve šume i posadio od traktora gume.... " stotine kilometara betona,asfalta,apartmana pa opet u krug. Strašno. Ali imajući u vidu da milioni tako letuju ,a bogami i zimuju, ko sam ja da sudim?

Oko tri sata kasnije stižem na cilj. Pada kiša. Na žalost ne mogu peške,a kasnije će se ispostaviti da ne bih ni znao naći stan. Taksiji? Još od ranije sam znao da ima puno Prijusa,i već sam se bio ponadao ,da ću konačno sesti u Prijus, kad ne lezi vraže. Ford fiesta prva na redu čekanja. Oću ,neću,taksista mi deluje pošteno.Veruj svom instiktu, kažem sebi, udjem, dobar dan,dobar dan. Kažem ime ulice i broj,tj oba broja. Tako bih ja trazio taj stan. Mislio sam da je to kuća koja ima dva broja ili se protežena na  dva broja .Sedam i osam u mom slučaju. Ništa čudno. Osim što i u Španiji ,kao i u svim normalnim zemljama na svetu, jedna strana ulice je neparna ,a druga parna, te nije moguće imati kućni broj sedam i osam. Tada mi taksista obajsni broj sedam je broj kuce/zgrade a broj osam broj stana. Uf tu se malo posramim, ali i obradujem jer u tom trenutku shvatim da sam uspeo da se sporazumem sa nekim ko ne zna ni sprski ni engleski.  Samopuzdanje. To je ono što mi treba. Nalazim stan,kiša staje izlazim napolje. Trebao bih jesti, nedelja popodne je . Sigurno ništa ne radi. Pogotovo ne u Rusafi, delu grada gde sam se smestio. Neko pametniji od mene bi  se detaljnije  informisao o kraju gde će odsesti pa bi saznao da je taj deo grada upravo onaj pravi deo grada ,gde se dobro izlazi, još više jede i još bolje pije i živi. Pošto nisam pametan, odmah preko puta stana turski kebab. Radi. U stvari nije baš turski, ali jeste pakistanski. Daj da jedem nešto konkretno, ceo dan sam već bio na Plazmi i Smokiju. E kad sam se napucao orginalnog valensijanskog jela,krenem dalje i shvatim posle pet metara gde sam i šta sam. Nema veze dobro pivo, i još bolji portugalski espreso u Pesoi (Francisko Pesoa -čuveni portugalski pesnik,spominje se i u Paradajz turisti ) i brzo zaboravljam organizacionu grešku.   Počinjem da istražujem Rusafu. Vau ,ali je dobra i uredna .Ja volim Valensiju.  Oko nekog normalnog doba, zaključim da je to to, za to veče,i lagano se povučem u svoje odaje. Oko ponoći me budi buka. Prozor mi gleda na spomenutu ulicu i kafiće.Otvorim prozor ,kad imam šta i videti. Ulica puna. Bašte rade,iako je relativno hladno, ljudi  sedu,stoje ,piju ,pušu, htedoh da im dobacim radite li vi bre šta ,ima nas koji imamo obaveza sutra ,ali mudro zaćutim, nazujem patike i sletim i ja dole. Ko velim da ne propustim nešto. Napustio sam sumnjive skupove oko tri. Sutra moram ići u školu.Nema zajebancije sa obavezama. Lako je njima ,kad znaju kastiljanski. Bitno za napomenuti od 400 000  kvadratnih km koliko Španija ima ja sam ubo onih 20 000 gde kastiljanki nije prvi , a ni nešto preterano omiljen kod lokalaca. Ko zna zna,ko ne zna naučiće.

Ujutro sav okrepljen od tapasa i piva krećem lagano prema školi. Torbu preko ramena, osmeh na lice i desnom stranom puta. Više ima stanovnika na medjunarodnoj kosmičkoj stanici nego što sam ih ja u sedam ujutro ponedeljkom  sreo u Valensiji.



Ali užitak ne manjka. Čistači u žutom ulice su prali i pripremali neke skele npr. Najviše mi pažnju privlače pomorandže. Čitavi drvoredi pomorandži po ulicama, one zrele žute, besplatne, ali kazah sebi, ako niko drugi nije sirotinja nisi ni ti. Mada javlja se u meni Balkanac. Ma šta, ukrašću. Imam pare ali nedam za nešto što mogu ukrasti. svaka sličnost sa.... je slučajna i nenamerna. Mada odmah da razjasnimo zbog male dece, koja eventualno budu čitala ovo štivo nekada. Nije lepo krasti, ja ne kradem i nisam krao opštinske pomorandže po Valensiji.





Škola kao škola. Stroga učiteljica,ne sme se piti i pušiti na času.I tako to. U razredu sam sa holandjanima. Kakav kulturološki šok. Ja i učiteljica južnajci, a ovi ostali ono suprotno. Nisam stigao prvi dan  da zaustavim učiteljicu ,mlada je i neiskusna, kad je pitala holandjanca : " a kad ste vi imali gradjanski rat?" " Gospodjiće jao ne!",  oni su izmislili liberalni kapitalizam,oni nisu imali gradjanske ratove. Garant im se nije isplatilo kao nama da se rokaju medjusobno, na opštu radost liferanata oružjem. Samo mi, južni evriopljani možemo da obradujemo  trgovce barutom. Ostali nisu toliko pametni  i duhoviti , kao mi. Najjači smo. Uglavnom utisak prvog dana je komentar učiteljice na moj razlog dolaska ,baš u njihovu školu i baš kod nje na kurs, "Znači, jedna sedmica samo za Vas ?"

Vremenom sam naučio da preterani planovi na godišnjem mogu opteretiti isti te mi je zadnjih godina veliki izazov napraviti balans na godišnjem. Valensija ima šta ponuditi u tom kontekstu. A kako sam u istu stigao iz Švajcarske ,sama po sebi se nametnula ideja istraživanja. Da vidimo šta ima za raju i besplatno u Valensiji.



U tom kontekstu Valensija je vrh u Evropi, bar ono što sam ja video.
Bivše korito reke Turije. Isušeno korito prolazi kroz sred grada ukrug,ili bolje rečeno u poluluk pa sve do "ušća" u more. E sad te reke, Turije, ima još na par mesta malo dalje,to će biti naknadno opisano, a gde sva ta voda nestaje/ prolazi kada je došlo do nestanka vode, da li je prirodan ili veštački proces u pitanju ,to je već malo previše za jedan kratki godišnji odmor. Uglavnom širine izmedju 50 i 200 metara na pojedinim delovima, sa biciklističkim stazama ,stazama za šetanje i trčanje duz celog toka kroz grad,a sve izgleda kao neki ogroman izduženi park ,sa svim zabavnim sadržajima, od terena za fudbal (ako neko još nije provalio nalazimo se u zemlji svetskih i evropskih prvaka u fudbalu ) za košarku, skvoš, boćanje, ragbi ,gimnastiku, i sve ostalo što postoji i nepostoji.



poligon za malu decu da uče saobraćajne propise 

 Klupe za ležanje,ljudi opušteno u bilo koje doba dana ili noći tuda šetaju, trče igraju, odmaraju.čitaju knjige .Ja kad bih živeo u Valensiji ja bih svaki dan tu bio. Zamnimljivo ili ne ali nema preterano puno ugostiteljskih objekata, tek nekoliko, i to manjeg kapaciteta, s tim što treba nagalsiti da 50 m od kanala tj preko puta sa obe strane je grad ,pa shodno tome lokala i restorana ima koliko hoćeš. Na samom kraju ,ovo uslovno govorim,pošto su objekti ogromni i za mnoge koji nemaju puno vremena i jedine tačke tog kanala koji vide je ogroman tematski park i zgarde Okeanarijuma (najveći akvarijum u Evropi),



 i još par nekih geofizičkih isntituta i edukativnih cenatar ,tj jednom rečju ogromni kulturni obrazovni kompleks koji nosi ime princa Felipea naslednika  Španske krune . Kao što sam već rekao mnogi u Valensiju i svrate zbog tih objekata, nažalost meni se ovaj put nisu uklapali u koncepciju godišnjeg odmora,


jer im cena malo nije bila španska ,preko 25 eura pojedinačni ulazi, a i tražio sam neka druga iskustva.  Spolja gledano zgrade su trijumf moderne arhitekture i lagao bih kada bih rekao da nisam bio zavidan objektima koje imaju. Jesu dužni i nezaposleni ,ali bar znaju gde su im pare.

Stari deo grada je uvek lako prepoznati. Pun je američkih i japanskih turista. Što ga naravno odmah diskvalifikuje u dnevnoj šetnji, ali jesam uveče obilazio isti, i da, ima neki poseban šarm. Jeste na Mediteranu ali se nekako razlikuje od našeg Mediterana. ne umem da objasnim ali bih umeo da prepoznam razliku izmedju  takva dva Mediterana.  Dosta crkvi i objekata tog tipa, mada ima i zgrada novijeg datuma, reklo bi se da nisu sve zgarde preživele zub vremena. Uzme li se u pravilan kontekst španska istorija, činjenica da je Valensija bila značajno uporište Republikanske armije u Španskom gradjanskom ratu, da su ožiljci rata još uvek vidljivi na pojedinim objektima, neke stvari se daju složiti. U  svakom slučaju Valensija je kvalitetno mesto za provesti neko vreme, reklo bi se i  za život a teško bi moglo biti i drugačije kada se počeci postojanja grada vezuju za rimski period kada su isluženi legionari tražili ,dobili i napravili sebi mesto za odmor i penziju.
Jesti i piti ima koliko ti duša ište, naravno kao i uvek manje kvalitetno a skuplje tamo gde ima turista a obrnuto u lokalnim kafanama, mada ni te turističke cene ne izlaze iz okvira korektnog za zapadnoevropske pojmove.
Naravno da su "tapas" barovi hitić, već jedno 500 godina. Ja lično nisam ni video klasične kafiće koji imaju samo piće kao kod nas. "tapas" sam stavio pod navodnike, jer prema ozbiljnijim autorima koji mnogo bolje poznaju Španiju nedvosmisleno se navodi gubitak upravo tog šarma i ideje koje su osnovi imali tapas barovi pod uticajem turističkih hordi.
Poenta sa tapom je da dolazi od reči tapa što znači tanjirić i odnosi se na tanjir kojim se poklapa čaša alkoholnog pića Korene vuče od ranog srednjeg veka, pošto je cela Španija bila ispresecana karavanskim puteviam, pa su putnici namernici svraćali kad mrak padne u takve barove, drumske krčme što bi mi rekli. Da bi izbegli masovno napijanje i probleme vezane sa tim, krčmari su polako izmislili ,verovatno proces od nekoliko desitna godina, da čašu pića donesu poklopljenu sa tapom na kojoj se počela pronalaziti i hrana,šunka, variajnte girica i svega ostalog što se moglo u sitan sat u kuhinji naći. Sve to naravno po ceni regularnog pića. Stvar je postala osobena, tako španska, da je bila prihvaćena ,te se javila čitava filozofija i umetnost pravljenja jela dizajniranih da stanu na taj mali tanjirić. Što se mene tiče obradovaće me kada budu imali Karadjordjevu šniclu na tapi.


Sa takvom turističkom kulturom Španci ulaze u dvadeset vek kada turizam doživljava procvat i vrlo brzo zahvaljujući suncu, stabilnosti koju je sa sobom nosio fašistički režim, prirodno razvijenim turizmom kroz formu upravo opisanih tapa i neopisanih hacijendi, postaju to što jesu, svetska turistička sila. Vratimo  li se za trenutak na tapas barove jasno je gde nastaje devijacija. U početku piće sa tapom je koštalo standardno. Danas, samo u retkim turistički izolovanim  delovima (Melila i delovi Andaluzije )  se mogu pronaći takvi orginalni tapas barovi. Sve ostalo liči na klasično turističko deranje. Pivo euro, sa tapom dva. Mada smo jedno veče za astalom dobili tapas pivo ,da ga tako nazovem ,po ceni kao pivo. E sad da li je bila neka akcija ili je konobarica imala nečasne namere,ne bih na blogu  špekulisao. U svakom slučaju od dve tri take tape se pristojno večera a uživanje ako je tapa od španske šunke ,a ne neke brokolaste i slične vegetarijanske tape, je potpuno. Ono što je interesantno balkanskom putniku je odnos Španaca prema alkoholu. Piju svi, deca mogu početi piti čim nauče kako se traži vino, ali nije generalna kulturološka odrednica da se ubijaju od alkohola a pogotovo ne baljezgaju i  ne prave nered. Piju onako gušta radi, piće dva tri, uz kvalitetan i opušten razgovor i do sitnih sati. Socijalna interakcija je meni bila najfascinatnija,i uživao sam u njoj. Tursite upravo razlikujemo po tom detalju, zatvoreni a onda kad popiju " Šta ko je rekao? Ja sam rekao! "
Dotakoh se i fašizma. Najmračniji, onako kako mi gledamo, ili najsvetliji trenutak onako kako pojedinci gledaju. Ovde ću se ponovo referisati na pokojnog profesora Ruskog Miladina Tomovića, koji je izmedju ostalog  znao i španski jezik ,proputovao sve te latinske zemlje pa i Španiju. Kad se stvari stave u odgovarajući kontekst , da je putovao po Španiji u zlatno doba SFRJ, te da je odatle doneo jednu krajnje kvalitetnu priču koja je meni ostala duboko u sećanju i kao parametar pod pojmom politička tolerancija. Uglavnom profesor priča ".... kod Alfona ulazimo u kuću. Šok na ulaznim vratima . U hodniku poster Franka u prirodnoj veličini. Ostajem bez daha, ugostiće me fašista. Vidi on moju zabrinutost i nervozu. Ne boj se, ovaj čovek je od ruralne i razrušene zemlje napravio svetsku turističku silu. Milionima dao hleb i uz hleb. Jesmo politički suprostavljeni ali i mi volimo svoj narod i državu kao i Vi ,i ako Vi poštujete svoje lidere i mi poštrujemo svoje . Bueno? ....."
Bueno, a šta drugo? A  sa ove distance ja bih dodao "dva kraja iste batine" . Batina koju oni sretni holandjanci s početka priče ni ne osetiše.


Sve ciljeve koje sam bio postavio pre puta da uradim i vidim po Valensiji sam i uradio osim jednog. Imao sam kombinaciju da odem da vidim toranj na aerodormu. Kada sam učiteljici rekao da ću  malo "offbeaten track" rekla mi je da je to popriličan offbeaten pošto ona u svom životu nije čula da je bilo ko uspeo da udje u objekat takvog tipa ,onako, a pogotovio ne turista. E i sad mi je žao što me dogovorena kombinacija nije ispoštovala. Baš bi bila fora.
Ovako fokusirao sma se na ono što se moglo izvesti a to je beskonačno uživanje u doline rekeTurije i jedno pravo espko putopvanje.
Prvi dan na kraju šetnje dolinom "reke" sam spazio tablu sa natpisom fluvijalna ravan reke Turije i skontao da se radi o biciklističkoj/konjičkoj stazi dugoj nekih 40 km,koja počinje tu gde se završava uredjeno korito bivše reke i ide spomenutom rečnom dolinom 40 km u sverozapadnom pravcu,pored aerodroma itd. E baš mi to treba!





Nadjem radnju za iznajmljivanje bicikala,proverim cene ,dostupnost i pripremim se uveče za naredni dan.
Nakon školice, pozdravim se sa učiteljicom, obučem šorc, ima nečeg ekstra dobrog u činjenici da polovinom februara vožiš biciklo u šorcu ,iznajmim biciklo i krenem. Iskusnom čitaocu neće promaći detalj da nisam spomenuo vodu , kao ni još neke elemente koji će se pokazati kao nužni u nastavku priče. Ali polako, prvo uživanje. Dan kao izmišljen. Dvadesetak stepeni, sunce sija, bicikl ekstra ,city bajk,malo teži nego standardne verzije jer može da bude kao i električni ako mu se dodaju baterije, opcija koju sam ja sa gađenjem odbacio. Bicikl je da se mota! Čim sam napustio gradska naselja i uključio se na tu stazu prvo što mi je bilo sumnjivo je podloga. Neka vrsta rizle. Kamenje sivo, preoštro za moj ukus,ali pomislih to je samo u ovom prvom delu, posle kad se preskoči autoput ulazi se u zeleni krajolik a onda je verovatno   zemljani put. Negde duboko u sebi sam se nadao da je vrhunski odradjena podloga. Ubrzo stižem do autoputa (koji recimo vodi prem Madridu i bilo mi je logično da ga negde moramo preseći ,samo mi nije bilo jasno kako) .  Sistem vijaduktova i mostova bezbedno vodi bicikliste,jahače,džogeriste ,šetače i sl, preko autoputa. Oduševio sam veličinom  konstrukcije i još uvek stoji tabla da je izgradnja tog vijadukta koštala nepunih 9 miliona eura ( Finasirala EU ) .




 Ja nisam mogao da verujem svojim očima. To su one tačke kojeja volim u Evropi. Nije bitno koliko košta, bitno je da se svima omogući sve. A ne ko kod nas, košta a niko ništa.
Vozim i uživam ,malo sam žedan, ali biće usput nešto. Kartu nemam ali znam da prolazim pored naselja Manises ,gde se i aerodorm nalazi te mi pada na pamet da malo skrenem sa rute. To i učinim . A moje sreće u toj zoni. Krajolik kao izmišljen. Uglavnom vikendice,vile i kuće od pojedinaca, sa baštama punih narandži. februar mesec je mesec u kome iste dozrevaju tako da se na sve strane širio poznatri miris, popadalih pomorandži,pomorandži na dohvat ruke i slično na tone, ali sam dao sebi obećanje da neću krasti pomorandže po Španiji.



Nisam nigde video da ima da se kupi,da neko prodaje ,ali sam uživao u otkrivanju novih vrsta, baš se vide razlike na licu mesta, a narvno da sam bio oduševljen nekom vrstom gde je svaka pojedinačna pomorandža imala kilogram, minimum. Sat vremena cunjanja i povratak na stazu,bez dopune vode, biće ima usput, ali već počinje briga. Nema veze ima okolo ljudi,voze bicikle ,šetaju nije divljina,biće negde neki kafić ,kiosk isl. Negde oko 10 km (ne računajući 5km u startu kroz grad i cunajnje po Manisesu ) nalećem na izletište. jao super sad ću da pijem vodu. Više ne gledam u prirodu, biljke i životinje me ne interesuju, samo želim da pijem vode. Ima sve ali ja ne nadjoh nigde da se voda pije ili kupi. Dajem kraljevstvo za konja je možda najbolje što mi u tom trenutku pada na pamet. Idem ali nema ništa. Spasonosno ugledam naselje sa leve strane kroz šumu. Trinaesti kilometar od početka te rute. Udjem u naselje i posle pedeset metara kafana. Vau. Šta pijete ? Tri litre vode i kratki espreso!Hoćete vodu za ovde ili za poneti ? Da!

Okrepim se i odlučim da ne idem dalje ,već sam bio cepio 20 km 15 -tak ad se vratim i bilo bi to lepo. Imam i sat vremena lufta za ne daj Bože ,da vratim biciklo jer prodavnica radi do 7, i iako bih tehnički gledano platio isto da vratim večeras ili sutra ,manje mi je zavitlancija jer ne moram dizati biciklo u stan. Krenem lagano,uživam,osmatram reku, neku mini centralu,jezerce, sada već kada nisam dehidriran bavim se biologijom, razmišljam o biljnom diverzitetu i tako lepo. Čim sam prošao tablu 8km (tj osam km do grada )


osetim izdajnički zvuk. Nije valjda? Jeste,a šta bi drugo bilo . Zar ti nije bilo sumnjivo :
1. set za opravak gume u radnji gde si iznajmio biciklo,5 eura
2. Svi iznajmljuju monti bajkove,sa onim debelim kramponima
3. rizla je oštra, kako kod tebe kući tako i u inostranstvu.


E pošto ti sve to nije bilo jasno pre nego što si krenuo na put sad guraj.
Pogledam na sat 16 i nešto.Prodavnica otvorena do 19. Desetak kilometara sam od prodavnicve. Biće ovo žestoka trka sa vremenom.
Biće mi lakše ako ponavljam nepravilne glagole i promenu po vremenima. Put brzina vreme, put brzina vreme. Kad sam ugledao autoput svanulo mi ,i onaj spomenuti vijadukt što sam bio s njim oduševljen ,sada je naravno postao ogroman, pretenciozno napravljen i nepotrebno trošenje para evropskih poreskih obveznika. Nisam daleko. Ima nade stiću ću. Verovatno su me svi tugaljivo gledali dok sam prolazio pored botaničke bašte i kroz taj deo grada. Znojav ,umoran,prljav stižem do kule na ulazu u stari grad koja ima spomenuta oštećenja iz doba građanskog rata.



Postavim sebi krucijalno pitanje, da sam im bio savremenik sa koje bi strane kule  bih bio? Sa unutrašnje, Nemam se šta posebno pitati. Znam ja sebe. Četiri do sedam i vidim otvorena vrata od prodavnice biciklova. Nirvana. Uspeo. Odjednom mi se organizam ispunio onim hormonom sreće. Kad sam uterao biciklo, devojka za pultom malo u čudu. Uspem da objasnim. I izvadim novčanik da platim štetu .Lepo piše probušena guma 3 eura. Kaže devojka, a ne ni slučajno, gurali ste biciklo osam kilometara,nema potrebe da plaćate za kvar. Joj da sam znao gurao bih svih 26 kilometara ,možda bi dali gratis iznajmljivanje bicikla? eventualno i 5 eura bonusa. Tu mi se nametnulo razmišljanje šta bi ko i u kojoj zemlji uradio u ovom slučaju. U Holandiji naplatili ti 3 eura za puknuće gume. U Nemačkoj? 3 eura plus kazna  za nečuvanje javne imovine 3 eura. U Engleskoj bi osim naplate ispričali masan vic ,lucidno pronašli paralelu  sa Škotima ili Ircima i smejali ti se u facu.
A šta je uradio jedan Srbin,koji nije ni prva ni druga Srbija ( ne indetifikuje se preterano ni sa onima što nadobudno sede u Beogradu i hvale se da su neka treća Srbija ) i jedna šarmantna Špankinja? E brat Srbin je sutradan posle škole otišao u prodavnicu kupio čokoladu, upakovao istu i odneo u prodavnicu bicikala i zahvalio se. A Španiknja? Duša južnjačka ,iskreno se obradovala ( oči za razliku od ostalih delova tela ne umeju da lažu ) i zamolila za jedan zajednički intinmi selfi. Za fejsbuka. Tako da sam bio i na španskom fejsbuku.  Malo li je?

Pričati i pisati o Iberijskom poluostrvu bez referenci na fudbal je nepotpuno. U toj sedmici bila dve večeri Liga Šampiona. Prvo veče igra Barselona protiv Mančestera. Više bih sebe opisao kao osobu koja ne navija za Barsu i mančesterske klubove nego što navijam za Liverpul i Porto. Sve sam rekao o emocijama te večeri. Utakmica će se gledati u kafiću Lisboa . Kafić opasno kvaliteno mesto i bez fudbala. Ime ,i klijentela su bili komplet začina u celoj toj papazjaniji. Navijači? Pa svi navijaju za Barsu. U Kataloniji smo ,zar ne? Tu dreku ,viku,strast to ja jednostavnmo neumem opisati.  Jedu ,piju svaki konatkt sa loptom je nova tura emocija. Najače je bilo neko društvo za stolom pored. Dva starija bračna para, 50+. Normalni ljudi tokom dana. Ne i tokom noći kada Barsa igra. Ko za inat za našim stolom nema katalonaca i niko ne navija ni za Barsu niti za Mančester. Srećom Barsa povela na vreme, posle bilo i dva nula. Strašno. U jednom momentu gospodja ustaje sa svog stola i prilazi meni. Već sam pomislio " ...ako se sad budem morao potući sa babom zbog fudbala... " i "kud ne naručih koka kolu u flašici" kad će baba : " Izvinjavamo se zbog dreke i buke, znamo da vama navijačima Mančestera nije lako večeras , i ako bi ste hteli da svi popijemo bocu katalonskog vina da vam lakse bude ..." " A ne ,ne gospodjo, uživamo u pravoj katalonskoj atmosferi, i ne navijamo za Mančester, ( niti ćemo ikad navijati ) sretni smo što imamo priliku da ovo vidimo i doživimo, i ne pijemo katalonsko vino, nego portugalsko pivo,pa eto da znate ako već nudite ...." Uglavnom veče protekne u predivnoj atmosferi ,osećao bih se siromašnijim da to veče nisam doživeo u životu.
Spomenuh portugalsko pivo. Ima ljudi koji stvarno čak i kad hoće ne budu mejnstrim establišment. E ja sam taj. Svi kad idu na odmor ubiše od priče, o gastronomskim ponudama o kulturi hrane i pića itd . Ističući lokalne specijalitete, etno sela i sl. Ja nikad na odmor nisam jeo u restoranima. Jednostavno ta kulutura da jedem van kuće mi nikako nije bliska. Istraživanje ukusa i mirisa? Vino ionako ne pijem, rakija je najbolja u Srbiji ,a pivo služi da ugasim žeđ, ne znam ni šta bih istraživao na putovanju u tom kontekstu. Sokove?
Odlučim da na ovom godišnjem uradim suprotno. Daj da jedem po restoranima ,da pijem loklna pića da osetim duh. Taj gastronomski duh. Sve u svemu kad podvučem crtu, ukusi Katalonije :
-Prvo veče jeo  pakinstanski kebab, jer sam mislio da ništa drugo ne radi,dobio kritiku sutradan u školi - da to ne sme da se radi-Katalonija i Valensjija su poznati po dobroj kuhinji.
Drugo veče bio u nekoj piceriji- jeo kalsično katalonsko jelo-pizzu-mada moram priznati da je bila lepa i da sam stvarno uživao u istoj
treće veče-otišao u valensijanski restoran i naručio paelju. Naručio jednu ,sutradan u školi skontao da su mi doneli neku drugu koja uopšte nije bila valensijanska paelja
četvrto veče- večerao tapase.  Uz holandsko pivo -neke aragonske ( pokrajina u centralnoj Španiji ) šunke opet ništa lokalno
peto veče se nisam smarao sa gastronomijom. Bio baš galdan a žurio, svratio kod komše pakinstanca na kebab.
E toliko o valensijanskoj gastronomiji.
Mada da budem iskren a da malo žacnem političke relacije, ručao sam uglavnom u nekoj pekari gde je prodavačica sa uživanjem primala moju narudžbu na španskom. Pekare su im ekstra ,samo ih nema mnogo, i oni pecivo zovu u prevodu na naš- napolitanke,ali ne mogu da odolim da to pecivo ne strpam u lokalnu gastronomsku ponudu. Nekada u davnoj prošlosti Kraljevstvo Katalonija je obuhvatalo velike posede u današnjoj Kataloniji,na Majorci i velike delove današnje Italije,uključujući i Napoli. E sad da li su ti pekarski proizvodi došli iz Napolija u Kataloniju ili obrnuto pa ih ovi ili oni usavršali nije više toliko ni bitno. Bitno je da su pekarski proizvodi prva liga.
Dodamo li činjenicu da sam svako veče počinjao u Pesoi (spomenuti portugalski kafić sa Delta kafom ) ,da sma u Lisboi gledao fudbal , definitivno od valensijanske gastronomije pamtiću imena lokala. To su me stvarno oduševili. Vivir sin Dormir ( Život bez sna ) , Porque yo digo lo! ( Zato što sam ja to rekao! ")



Jamon Jamon! (Šunka Šunka! )



 itd. Atmosfera je za medalju, ekipa prava, cene pića korektne, tapas ili ne varijante taman , sangria pio jedno veče- i shvatio da je poenta da dobiješ puno pića za relativno malo para i verovatno ću se referisati na piva u sledećim iberijskim putovanjima, dok ne otkrijem kako se kaže i da li ima viljamovke.
Španija je kvalitetna i dobra, moralo bi biti negde i viljamovke.

Šta sve mora jedan grad da ima da bio bio u kategoriji idealnih ? Da je na moru, toplom moru ,da budem precizan, da ima botaničku baštu, da ima gde da se vozi bicikl i da se šeta, aerodrom i stazu F1.
Da vidimo da li ova preostala tri elementa imaju u Valensiji. More ,F1 staza i botanička bašta. Ima da se hoda od centra do Marine, ali dan predivan ,ja raspoložen od prethodne tapas noći, u školi taj dan znao sve iz gramatike pa ko velim da proslavim. Posle jedno 4/5 kilometara stižem u Real Marine.


Kao i mnoge druge  bitne i kvalitene stvari po Španije ,nose ime nekog od članova kraljevske  porodice u ovom slučaju Huan Karlosa Burbonskog kralja Španije ( u tom trenutku ) . Kako bih rekao to prostije? Pa kraljevska Marina. Šta bi drugo bilo. Jahte, iz kategorije -nikad video, start -kraj Volvo Ocean race ( sedište jednog od timova iz te klase ) i staza F1. Ono kad se sve sastavi u par kilometara. Voleo sam mnogo F1 . Hodanje po stazi F 1 ( na onom mestu gde Majkl Veber leteo kao Qantas) je bilo ostavrenje dečačkog sna.





 I kad sam bacio đir po stazi nastavim sa šetnjom pored obale . Tu počinje plaža širine jedno 200 -njak metara,



peščana, i promenada od par kilometara, sa kafićima ,restoranima, hotelima . Zadovoljan sedam u neki lokal,pijem kafu na obali Mediterana, i primam na viber kvalitetne informacije. Toliko kvalitene da zasenjuju i stazu F1 i Mediteran, ako je to uopšte moguće reći. Uzivam u srku crnog napitka, gledam nekog lika koji sa onim uredjajem za traganje metala pretrazuje pesak u potrazi za sitnim novčićima,nakitom i sl, vreme opušteno i onaj vic -nirvana.

Bliži se vreme ispita. Odlučim da ga spremam u Botaničkoj bašti. Krajnja preporuka svakom ko ide u Valensiju. Mir i harmonija. Biljaka -kakvih hoćeš,izdvojio bih banane u cvetu,



to nisam nikad ranije video, kafu i kakovac u tropskom delu botaničke bašte. Ono što je meni bilo fascinatno,Batanička bašta je u gradu ,opasuje je bulevar , a unutra se ništa ne čuje. Kao da sam na nekoj drugoj planeti. Odspavao davdeset minuta na klupi u bašti u senci nekih palmi i viskog drveća.


 Kao ponovo rodjen. Baš mi je trebala takva jedna bašta. Pokušavao da ukradem šta je to u arhitektonskom i organizacionom smislu čini tako smirenom, da primenim na svoj tek kupljeni plac. Biće to teška borba u dostizanju takvih elemenata.


Polse bašte produžim i do kraljevske bašte sa druge strane reke Turije . Lep i veliki park, besplatan, ima puno više ljudi ,prometniji je ali i podjednako zaniljivih detalja,urbanističo -arhitektonske prirode. Meni najviše privlači pažnju tabla ,sa kao nazivom nekog mini trga unutar te bašte. Poginulim pesnicima Valensije 1936-1939 .



 I dan danas sebi postavljam pitanje. Sa koje strane kule su ginuli pesnici, i na koje se pesnike odnosi ploča, na sve ili na neke, i ako je na neke na koje neke. Ako izuzmemo detalj da su pojedinci odlazili u tudji gradjjanski rat,hiljadama kilometara daleko od svojih kuća i svojih političkih i društvenih sistema , što je meni danas nepojmljivo. Za koju ideologiju i za koje pare bih otišao da ratujem bilo gde ? Meni je najjača jedna druga  Španska  priča koja ujedno i najbolje opisuje suludost ratovanja i način pomirenja dve struje nakon rata.


Kariljo, pokojni, poluvekovni vodja španskih komunista,vraća se avionom iz SAD-a sa neke konferencije . Leti Iberijom. Kapetan aviona se oglašava pred sletanje. " Dragi putnici, približavamo se madridskom aerodromu,očekuje nas sletanje vreme je fino, a ispod nas je Selo, u kome su vojnici pod komandom gospodina Karilja koji sedi na sedištu 4C izvršili masakr nedužnog civilnog stanovništva medju kojima je bio i moj otac. U ime kompanije Iberia želi Vam prijatan boravak u Madridu, hvala što se leteli sa nama i vidimo se uskoro na nekom novom letu. Vaš kapetan. "

Spomenuh negde na početku Rusafu i neke majstore koje postavljaše neke skele.



 E taj deo grada je u stvari  najčuveniji deo Valensije jer su u ulicama Rusafe održava nadaleko poznat festival Falas. Tokom tih prazničnih dana ( negde  u martu mesecu) timovi izlažu Fale tj velike skulpture od papira i laganih materijala i vrše kao neku procesiju kroz ulice Rusafe . Sve se naravno završava paljenjem istih tih Fala na kraju ulice uz straobalne vatromete i karnevalsku atmosferu. Nažalost bio sam mesec dana ranije ali već tada se osećala priprema karnevala i svi su već pričali o nadolazećem festivalu. Ti timovi su uglavnom neka drustva iz odredjenih ulica ,krajeva koja cele godine rade na izradi tih Fala,a budzeti pojedinih timova prevazilaze i 20 000 Eur za Falu.


preuzeto sa flickr-a  pod creative commons uslovima 



preuzeto sa flickr-a  pod creative commons uslovima 

Ista traje nekoliko sati dok se ritualno ne spali na trgu.


preuzeto sa flickr-a  pod creative commons uslovima 

Još ludji je običaj kada jedno od jutara tokom Festivala radni narod i gradjani,uz nesebičnu podršku turista, idu kroz grad u cik zore i bacaju petarde. Milione petardi. Ko je spavao ,spavao je. Ono što je meni palo na pamet, kupiti stan u Valensiji  (nije neki preveliki finasijski izdatak ) i otići na Festival i bacati topovske udare u ranu zoru. Da im godina bude srećna i berićetna.



Posle upsešnog polaganja, moram i hoću da se pohvalim, nazad kući. Ukrcavam se u svog prvog Rajanera,




 i dok avion nadleće Manises konstatujem : " Mogao bih živeti u Banja Luci,a raditi u Valensiji, ili obrnuto, potpuno nebitno. "



Razmišljajući o ovoj reportaži osim literalnog izazova ,odabira priča i detalja, mučila me i pesma. Kao i svaka reportaža i ova mora imati adekvatnu pesmu. Najlakše bi bilo ukucati spanish song ili spanish guitar pa googlati malo da pronadjem nešto egzotično,taman bi čitaoci mogli reći ,kako je pamtean i načitan šta je uspeo naći, a u stvari nigde  emotivne veze u toj priči. Negde na 2/3 radova setim se. Jacky Brown film Quentin Tarantina. Meni omiljen. Završna scena ,ekstra moćna ,ona ipak seda i odlazi sa suzom u očima. A u pozadini kreće Boby Womack,  " Accross 110th street". Puno toga i mog ličnoga je rečeno u tih nekoliko minuta filma i u toj sceni odlaska. Imajući u vidu da sam u Valensiji doživeo nirvanu, strast i borbu, uz trenutak koji je bio verovatno najače nabijen emotivni trenutak u mom životu (uspeo da ostanem na nogama )  izbor pesme je u najmanju ruku adekvatan.  


I kad hoće,hoće. Tražeći adekvatnu verziju,naletim na escena final sa prevodom na španski. Španija, tako lično iskustvo.

Nemam šta više da dodam.


петак, 4. јул 2014.

Kemtrejlsi ,juče ,danas, sutra

Lako je samo sedeti u kabinetu i zauzimati mišljenje. Treba otići na teren,među običan narod pa videti pravo stanje ,tj snimiti stanje po dubini da se tako izrazim.
Nakon neuspešnog lobiranja kod nadležnih da mi odobre službeni put u cilju istraživanja kemtrejlsa ,jer narod samo o tome priča, te ja kao profesionalac moram pružiti odgovore , i ne mogu mirno spavati dok se ne daju široko prihvaćeni odgovori,donosim jedninu moguću odluku da sam finasiram put.

Put me vodi autom do aerodroma i usput sasvim slučajno držim uključenu moju omiljenu radio stanicu. Već ranije spominjanu dvesta dvojku. Olga Kepčija,ima svoja dva sata inspiracije i vodi program pod nazivom " "Snežana i sedam patuljaka " a sve u sklopu nadolazećeg rođendana 202-ke. Poenta emisjije je da se odredi ko je Snežana, a u tom danu mi manje ni više nego Azra, a onda u svakom bloku pesama na dve tri Azrine pesme ide po dve pesme od izabranih grupa ,tj svaka bivša SFRJ republika je davala jednog predstavnika,uprošćeno rečeno. Slovenija  dade tom prilikom na oltar slobode Pankrte i to "Bandiera Rossa". Iz milion i jednog razloga ova pesma mi se učinila više nego adekvatnom za ovu priču na blogu, em me čeka teška borba za kemtrejlse pa mi treba tako jedna borbena pesma da mi vazdigne moral, em idem u Italiju,a pesma je u orginalu italijanska narodna. Sve se uklopilo.



Negde u traverzi Livna ugledali smo i  prve kemtrejlse. Već tada mi je bilo jasno da investicija u službeni put  ima smisla. Navataću se kemtrejlsa za dva života. Iako sam već upisao preko 500 letova, tada sam prvi put video uživo kemtrejls. Dva, tri minuta nakon prvih kemtrejlsa ,iznad Splita sam video ukrštene kemtrejlse. Najveću od svih misterija. Za one koji nisu upoznati sa problematikom kemtrejlsa, ukršteni kemtrejlsi su  prema nekim ozbiljnim autorima  u stvari najotrovniji i najopasniji po stanovništvo. Zašto baš iznad Splita?





Sletanje u Rim ,standardno, a bus koji nas je pokupio na platformi je bio šok. Ja prljavija sedišta u životu nisam video. Ali onda pogledam levo i  desno oko sebe i shvatim, Thai ovde, Singapore Airlines onde, pet šest američkih aviona, stotine drugih, turista milijardu. Zar neko stvarno misli da su bitna sedišta u busu koji saobraća po platformi? Kome se ne svidja ne mora ni ići u Rim. To je otprilike logika talijanskih turističkih radnika. I može im se.






Nadjem bus prema Ostiji,planiranoj destinaciji, i za divno čudo ostanem iznenadjen niskom cenom ,jedan euro i trideset. Ispred busa, vozačica. Stoji i puši. I iako je moj instikt dobro proradio " ne veruj ženi koja puši Drinu bez filtera" ipak sam se oslonio na njenu procenu da je moj kamp blizu tu gde ona staje na nekoj stanici u samoj Ostiji.



Pomoći će mi još neki likovi koji zajedno sa mnom ulaze u bus, koji su  došli da prisustvuju aeromitingu poznatijim pod nazivom " Roma air  Show 2014 ",  mada ,to moram naglasiti, da su njihovi motivi bitno drugačiji od mojih. Oni su tu da bi uživali u letenju i malo da se odmore od redovnih ovabaveza, a ja sam, kao što sam već naglasio u specijalnoj misiji " potraga za proizvođačima kemtrejlsa" . I kao i svaka zmija ,ista se mora tući u glavu. Zato sam i zamaskiran kao vazduhoplovni entuzijasta, ne bi li došao do podataka. Imena, prezimena, kućnih ljubimaca ,bankovnih računa, ovih što direktno proizvode kemtrejlse. Svaka informacija je bitna, i svaka se mora proveriti. Kemterjsli su zlo i naopako. Ali idemo redom.




Kaže vaozačica, ta tvoja ulica ti je odmah iza čoška levo,uz obalu. E to njeno "odmah" je u stvari bilo 6/7 kilometara.
Mesto Ostia je grad, sa ogromnom promenadom i plažom na jedno 40 km od Rima,i predstavlja glavno dnevno izletište za Rimljane i ostale građane regije Lacio. Sve u svemu, plaža dugačka ne manje od 8km,ravna, proteže se generalnim pravcem sever jug, odsečena, peščana, jednostavna za pristup kako za kupanje tako i za dolazak. Celom dužinom mesta ,a i dalje, ide gradski bulevar sa 6 traka, pešakim stazama, trotoarima,drveće i sl, sa jedne strane je plaža, a sa druge prvi red zgrada, a ostatak mesta je unutra. Plaža je kompletno izdeljena kao na neke placeve npr, gde svaki plac predstavlja mikro uredjenu plažu sa ležaljkama, kafićem ,spasiocem, i ostalim sadržajima. Nisam siguran za sve detalje ,ali ne plaća se ulaz na te plaže, ali otprilike moraš biti ili član tog kluba, ili iznajmiti ležaljku /suncobran i sl. Ja lično nisam imao potrebe za tim kombinacijama, jer kako sam već rekao ,drugim povodom sam došao u Ostiju, te me uživanje baš nije ni  interesovalo.



U neko doba stižem u kamp, koji je otprilike na kraju mesta, gledano prema jugu. Ostavljam stvari, preuzimam bungalov, u skladu sa plaćenim i sa mojim ličnim očekivanjima i mogućnostima.
Izlazim na plažu, opet ponavljam da nisam radi uživanja tu, već čisto da bih se maskrirao. Ušunjam se medju ostale turiste i izletnike, spustim peškir, procenim  pravce u kojima će bacači kemtrejlsa ( neki autori ih čak nazivaju i avionima  ) leteti, i bacim se  na posao osmatranja. Da ne bih skretao pažnju na sebe, počnem da radim što i ostali tuirsti. Kafa, grickalice, kupanje, malo se mažem, pa koji red knjige.Klasično Tirensko smaranje. I čekam.





U najavljeno vreme počne letački program. Ovo kada kažem najavljeno vreme, u stvari mislim na vreme koje su organizatori objavili plus uračunato južnoevropsko kašnjenje. Ipak smo na jugu Evrope a ne u Nemačkoj. Jasno je svima kao dan da je u Nemačkoj sigurno bolja organizacija,. ali je upitan model kupaćih gaća i izgled predstavnica lepšeg pola na jednoj i na drugoj lokaciji. Kako sam u tajnoj misji više mi prija oku latisnka lepota,a za prave  kemtrejlse se isplati i čekati.


To okupljanje bacača kemtrejsla se održava tradicionalno svake godine, čak je i Jugoslavija uzimala aktivno učešće svojevremeno, dok je bila u mogućnosti da ima bacače kemtrejlsa, i što je važnije ,pojedince koji umeju da bace kemtrejls, gde treba i kad treba. Danas mi više nemamo ni bacače kemtrejlsa niti one koji upravljaju istima.  To su naša suštinska razmimiolaženja sa razvijenim svetom.
Nije mesto i vreme da žalim za prošlim vremenima, te ćutim i pravim se da uživam.
Užinavciju mi olakšava, osim onih spomenutih kupaćih, i knjiga koju sam taj dan dobio na recepciji Kampa " Over the edge of the world" o putovanju Fernanda Magelana, oko sveta. Da kuriozitet bude veći, ta knjiga je stajala kod recepcije kampa, ostavljena od strane nekog prijašnjeg turiste, za neke buduće turiste, ili ako neko hoće da je prisvoji, takodje je društveno prihvatljivo. Ja sam jednostavno bio prinudjem da za istu pitam i da je prisvojim te bih zamolio moje čitaoce ako budu išli u kamp u Ostiju , da ponesu neku knjigu, i tamo je  ostave. Možda nekad nekog obraduju kao što je mene obardovala ta knjiga.
Taj detalj, uz onaj detalj sa početka priče o  neverovatnom izboru pesama na 202-ci  mi je bio indikator da putovanje ima smisla i da sam pravovremeno investirao u istraživanje kemtrejlsa.



Prvi bacači kemtrejlsa su se pojavili oko podneva, i to predstavnici dva, tri ozbiljna evropska proizvodjača i distributera kemtrejlsa. . Holandjani sa svojim bacačem kemtrejlsa, američkog proizvođača Lokid Martin poznatog pod tajnom vojnom oznakom F 16,pa Švajcarci sa svojim bacačem kemtrejlsa američkog proizvodjača Boinga F 18 C , te poljaci sa ruskim bacačem kemtrejlsa MIG 29. Možda  je bio još neki medjunarodni bacač kemtrejlsa ali nisam  upamtio. Kada sam video F 18,ljubav moju iz strudentskih dana, a odmah zatim Tornado ,koji nije bio moja ljubav nego smisao života, te najnovija romansa oličena u liku i delu Eurofjatera ,poznatijeg kao Tajfun ,sve ostalo sam na trenutak zaboravio. To me naravno nije sprečilo da dokumentujem kemtrejlse koje oni izbacuju ,da imam corpus delict, ali sam morao radi ostalih u okolini da se pretvaram. Glasno sam cikao i vriskao. Bacanje maske je uvek 50% dobro obavljenog posla.





Pošto su malo imali pauze izmedju bacanja kemtrejlsova, koristio bih tako retke trenutke da se operem u Tirenskom moru, koje nije ništa posebno verovatno zbog činjenice da je plaža peščana , a dan sa jakim vetrom , pa su talasi bili takvi  da upšte nisam morao plivam. Udjem u vodu i pustim da me talasi bacaju na sve strane. Umalo nisam završio na vrhovima onih italijanskih borova, tako karakterističnih za tu regiju.



Po završtku letačkog programa, da upotrebim izraz koji kemtrejls zaverinici koriste da bi zamaskirali svoju pravu aktivnost, standardne dužnosti i obaveze jednog radoznalog turiste. Večera, šetnja po gradu, kafa , sladoled (onaj od nane bih preporučio svakome ) i slično. Ovim  standardnim dužnostima bih dodao i činjenicu da dok se održava spomenuti festival okupljača prozvodjača kemtrejlsa, čitava industrija koristi tu priliku da napravi mali sajam, koji se u princuipu svede,na proračunatu aktivnost na zavodjenje novih sledbenika bacača kemtrejlsa ,kao i  onih koji aktivno pomažu bacačima kemtrejlsa na pripremi,planiranju i izviodjenju bacačkih opereacija, jer kao što je i laicima poznato ,nije moguće samostalno izvoditi komplikovane zavere. Bacanje kemtrejlsa je u stvari složen proces u kome učestvuje na desetine ili čak stotine raznih profesija i zanimanja ,i gde svaki šraf ima svoje mesto i od pojedinačnog funkcionisanja svakog od tih šrafova i zavisi ukupan efekat bacanja kemtrejlsa. Nije svejedno da li se kemtrejlsi bacaju bezbedno, redovno i efikasno ili ne  ! Moderan biznis ne prašta greške.






Naredni dan opet ista meta isto odstojanje ,samo sada prilazim jedno dva kilometra bliže centru dešavanja kako bi prikupljanje dokaza bilo lakše a kvalitenije. Prethodni dan a i veče, sam snimio idealnu lokaciju. To je plaža koja pripada Aronautica-i Miliatre -prevedno na srpski renomirana  italijanska firma za proizvodnju i distribuciju kemtrejlsa. Ona ima svoju plažu, koja je  locirana baš na pravom mestu. Dovoljno daleko od gužve a dovoljno blizu da se vidi baš sve vezano za sam proces bacanja kemtrejlsa. Dodamo li tome činjenicu da je espreso čitavih 45 euro centi i Bog te veslio.



Malo kupanja, malo čekanje i negde popodne počinje. Raspored kao i prethodni dan, holandski, poljski,pa švajcarski bacači kemtrejlsa. Akrobatika ,kojom oni u stvari pokrivaju osnovnu aktivnost na solidnom nivou, izdvojio bih napadne uglove švajcarskog bacača kemtrejlsa F 18 na kome on vrši svoju aktivnost. Brat poljak, sve unutar očekivanog standarda, ali bez zvona ili eventualnog probijanja zvučnog zida u vertikali. Volim ja slovenskog brata, ali dragi brate taj bacač kemtrejlsa ima još veće mogućnosti, mada donekle razumem uzdržanost poljskog tima,"  gde ćeš pokazati aerodinamičku superiornost na tudjem terenu ,zar ne brate slovenski? "



I ti taki mali bacači kemtrejlsa mogu da ispuste otvrovne kemtrejlse, a iskusno oko može da zapazi i nekoliko različitih boja kemtrejlsa. Dok je recimo kod švajcaraca plavičast kemtrejls, što verovatno potiče od boje alpskog vazduha, dotle je holandski beo ,ali zato gust, te slovenski crn, verovatno baziran na ugljenovodonicima  nafnih škriljaca. Šta sve neće izmisliti proizvođači kemtrejlsa, samo da bi se svideli širim narodnim masama?
Posle nastupa inostranih pojedinaca, red je bio i da domaćin sam pokaže šta ume i šta ima. Za ovu priliku domaćin nas je ispoštovao sa tri svoja najznačajnija bacača kemtrejlsa . Osrednji AMX, vrhunski Tornado, i state -of the- art Tajfun. Modernost Tajfuna se baš kod kemtrejlsa vidi. Kod njega su oni steltovi-nevidljivi. Dodamo li neprevaziđenu opremljenost elektronikom uz kvalitetne aerodinamičke sposobnosti, i dobijamo pravog naslednika čuvenog bacača kemtrejlsa ,Tornada.



Najlepše sam i ostavio za kraj službenog dela. Grupni bacači kemtrejlsa (kod pojedinih insotranih autora sreće se takodje i pojam akrogrupa.p.a.  ). Tu je umetnost rokanja kemtrejlsa  dovedena do savršenstva. Šest, osam pa čak i deset bacača kemtrejlsa odjedared formira zavesu kemtrejlsa ,opet sve zamaskirano akrobatikom i perfekcijom.



Prvi i na oko najlepši, francuzi. Patroulle de France. Njihovi bacači kemtrejlsa Alpha jet-ovi . Na početku deluje kao štrajk francuskih administrativnih radnika. Jedan kao nešto vrti ispred publike ,a ostali se nešto nećakju kao seoska snaša pred udaju. Te dolaze ,odlaze, pa kao hoće, pa neće, pa nije im ispalćen regres, pa jeste čast u pitanju, ali kad su sve to prevazišli, i isterali sindikalnu pravdu, priđoše obali i svi zajedno napraviše takvu frku i strku, da sam ja pomsilio bar jedno deset puta da će se zveknuti. Mislim da je samo francuzima i jasno kako se nikad ne bocnu međusobno. Da prevara bude potpuna kemtrejsli su im obojeni u boje zastave ,plavo, crveno, belo. Lično se kladim da je plavi kemtrejls najotrovniji.




Kada su oni otišli, stigli su domaćini. Kodnog naziva Frecce Tricollori . Kao da su ih iluminati smišljali.
Tu dolazimo do krucijalne prednosti lokacije na kojoj sam se nalazio. Odmaralište Aeronatice Militare. Osim što su svi oko mene bili ili vojna lica ili žene vojnih lica, a one su u pojedinim aktivnostima i znanjima kvalifikovanije od samih vojnih lica, te sam znao u svakom trenutku gde treba da gledam i glavnina okretanja je bila baš oko tog objekta. U pojedinim trenutcima delovalo je da solistu grupe mogu za rep da uhvatim. Pomenuti gosti koji su  sa ushićenjem govorili : "SOLISTA" što je bila indicija da pratimo solistu, Gruppo Sinistra ili samo Gruppo to znači da grupa radi nešto ( najčešće u stvari samo bacaju kojekave kemtrejlse ) itd. Izvodjenje vrh od vrhova, stalno se nešto dešava, dugo koriste iste bacače kemtrejlsa tako da im je nastup, i trovanje kemtrejslima doveden do savršenstva. Obratiti pažnju na zelene u kombinaciji sa crvenim kemtrejlsima.






Oni kojima je Rim daleko imaju u našoj reportaži Dvougao -La Republica objašnjenje gde i kako mogu posetiti bazu u kojoj su locirani ti italijanski bacači kemtrejlsa a to se u kombinaciji sa nekim drugim lokacijama u severnoj Italiji može uklopiti kao lep produžen vikend za one stanovnike Evrope kojima  ne treba google translate da bi razumeli tekstove  ovog bloga.


Na ovoj fotografiji se vidi poguban i otrovni uticaj kemtrejlsa! Izgledalo je kao pomračenje Sunca. 



Bili su takodje najavljeni španski bacači kemtrejlsa, Patrolla de Aguila, ali što se oni nisu pojavili   verovatno prevazilazi  društveno-političke okvire ovog inače liberalnog bloga.
Nepravedno bi bilo zapostaviti i čitav niz manjih bacača kemtrejlsa ,koji su upotpunjavali program , i dodavali kemtrejlse,diskretno ali konstatno. Za rubriku " Stanislave obrati pažnju " Italijanski transportni
bacač kemtrejlsa Spartan, radi petlju i valjak.



Ostatk večeri ,standardno Apenisnko smaranje. Jedi, pij, šetaj, foliraj se kako uživaš u lepoti zalaska Sunca, na rimskom izletištu i sumiranje utisaka.


Dokaz da su kemtrejsli štetni. Boja neba! Nemoguće je istu postići bez kemtrejlsa. 

Da li sam više informacija i dokaza mogao  prikupiti   u dva ipo dana? Teško.
Da li ima smisla boriti se za pravdu i istinu o svom trošku?
Uvek.
Naročito kad su svetske zavere u pitanju.


Napomena: U toku završne obrade, naletim na nekoliko svojih ljubavi odjedared, kad oće ono oće.